Ansambl Cellomania

Cellomania je ''pokret'' kojeg je 1991. godine inicirao ugledni hrvatski violončelist Valter Dešpalj. Prema Dešpaljevim riječima, Cellomania odražava ''jedno fino stanje duha i uha'' kad se mladi violončelisti okupljaju u većem broju i predaju zadovoljstvu zajedničkog muziciranja i druženja. Želja je da se to zadovoljstvo podijeli i s publikom, pa su Dešpaljevi violončelisti održali brojne nastupe u Zagrebu, Ljubljani, Grazu, Beču, Amsterdamu, Hagu, Parizu, Moskvi... Topli timbar violončelističkog ''zbora'', virtuozna svirka kao i zanimljiv repertoar oduševili su publiku i kritičare, a izraze divljenja uputio je Cellomaniji i Georg Faust, vođa čuvenog ansambla 12 violončelista Berlinske filharmonije. Hrvatska televizija posvetila je Cellomaniji nekoliko emisija koje su polučile veliki uspjeh ne samo kod glazbene već i kod šire javnosti, te pridonijele popularizaciji violončela u Hrvatskoj. U Cellomaniji sudjeluju mahom bivši i sadašnji učenici Valtera Dešpalja iz Hrvatske, Slovenije, Austrije i Latvije (od kojih su mnogi pobjednici prestižnih međunarodnih natjecanja), a ansambl je između ostalih surađivao i s najvećim svjetskim violončelistima kao što su Mischa Maisky, Boris Pergamenschikow i Giovanni Sollima.
Utemeljivši Cellomaniju, Dešpalj je - kao odgovoran i požrtvovan pedagog - u samome startu donio beskompromisnu odluku da se ansambl nikad ne smije profesionalizirati u komercijalnom smislu, nego uvijek mora biti živo učilište zajedničkog muziciranja, namijenjeno izrijekom mladim violončelistima.
A baš u tako osjetljivom odgojnom kontekstu, redovito podmlađivani Ansambl Cellomania ostvaruje svoju najsvetiju zadaću, po čemu je ovaj izvanredni glazbeni ansambl također jedinstven.
Valter Dešpalj (Zadar, 1947) redovni je profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Po završenom studiju na Juilliard School u New Yorku (klasa Leonarda Rosea) i Moskovskom konzervatoriju ''Čajkovski'' (klasa Galine Kozolupove) te usavršavanju kod Pabla Casalsa, Pierre Fourniera i André Navarre intenzivno koncertira diljem svijeta.
Nastupao je solistički na festivalima u Gstaadu, Lockenhausu, Kuhmu i Dubrovniku te u čuvenim dvoranama: Carnegie Hall (New York), Kennedy Center (Washington), Royal Festival Hall (London), Sydney Opera House, amsterdamski Concertgebouw, dvorana Moskovskog konzervatorija, dvorana Petrogradske Filharmonije itd. Kao solist nastupao je i uz Berlinski simfonijski orkestar, Drezdensku, Varšavsku i Rotterdamsku filharmoniju, Orkestar Holandskog radija, National Symphony (Washington), Sydney Symphony, Melbourne Symphony i druge orkestre, surađujući sa svjetski poznatim dirigentima (Lovro pl. Matačić, Sergiu Comissiona, Gűnther Herbig, James Conlon, Vernon Handley, Hiroyuki Iwaki, Howard Mitchell, David Zinman, Andrzej Markowski i dr.) U komornoj glazbi bio je partner velikim umjetnicima kao što su Gidon Kremer, Dmitry Sitkovetski, Yo-Yo Ma, Heinrich Schiff, Philippe Entremont, Yury Bashmet, Tabea Zimmermann…
Gost je profesor na uglednim glazbenim visokoškolskim ustanovama u inozemstvu i član žirija na najprestižnijim međunarodnim natjecanjima, a njegove publikacije za violončelo izdaju poznate izdavačke kuće: International Music Company (New York), Universal Edition (Beč) te Sikorski (Hamburg).
Monika Leskovar violončelistica (Kreutztal, 1981), najprije polaznica Glazbenoga učilišta Elly Bašić u Zagrebu (razred Dobrile Berković-Magdalenić), zatim učenica Vakera Dešpalja, usavršavala se na majstorskim tečajevima koje su vodili M. Rostropovič, B. Greenhouse, L. Parnas, E. Schoenfeld, M. Flaksman, D. Grigorjan, D. Muller, S. Sondeckiene, J. Ghuchro i drugi. Poslijediplomski studij završila je u berlinskoj klasi znamenitog čelista, koncertanta i pedagoga Davida Geringasa, te postala i njegova asistentica na "Hanns Eisler" glazbenoj akademiji, a tijekom osmogodišnjeg školovanja u Njemačkoj (Lubeck i Berlin) bila je pobjednicom na nekoliko uglednih svjetskih čelističkih natjecanja. Gostovala je u mnogim zemljama gotovo svih kontinenata te svirala solistički i u suradnji s najpoznatijim svjetskim orkestrima pod ravnanjem dirigenata kao što su K. Ono, V. Sinajski, A. Buribajev, V. Gergijev, M. Turnowsky, J. Wildner, M. Horvat, P. Dešpalj, V. Šutej i M. Letonja... Kao komorna glazbenica surađivala je s umjetnicima kakvi su Gidon Kremer, Jurij Bašmet. Julian Rachlin, Itamar Golan, Sofija Gubajdulina, Nikolaj Znajder, Tabea Zimmermann, Mario Brunello itd. Snimila je tri kompaktne ploče s repertoarom iz 19. i 20. stolječa, a njezin je rad potaknuo redatelje V. Majerovića, Z. Berkoviča i P. Krelju na stvaranje dokumentarnih filmova. Premda je svoja najdraža priznanja i nagrade primila iz ruku legendarnih guslača Yehudija Menuhina i Mstislava Rostropoviča, Monika s radošću ističe da joj je najveće priznanje napuljski violončelo Vincenzo Postiglione iz 1884. godine, koje su joj priskrbili Grad Zagreb i Orkestar Zagrebačke filharmonije. Glazbeni izričaj Monike Leskovar odlikuje zbroj uvjerljivih umjetničkih kvaliteta: superiorna tehnička sprema i začudna tonska maštovitost, studiozna utemeljenost njezinih interpretacija i naoko improvizacijsko nadahnuće trenutkom. U njezinu jednostavnome i vrlo logičnome muziciranju na očaravajući se način isprepliću djetinje prostodušan polet i ona tako rijetka analitička strastvenost duha, svojstvena samo zrelim i velikim umjetnicima.
Giovanni Sollima (1962. Palermo). Talijanski skladatelj orkestralnih i komornih djela izvođenih diljem svijeta, a aktivan je i kao violončelist.
Sin je skladatelja Eliodora Sollimc (1926 -2000), studirao je violončelo kod Giovanni Perriere, a kompoziciju kod svog oca na Konzervatoriju u Palermu od 1973. do 1980. Violončelo je studirao i kod Antonia Janigra na Musikhochschule u Stuttgartu i Salzburg Mozarteum od 1980. do 1985., a kompoziciju kod Milka Kelemena na Musikhochschule u Stuttgartu od 1980. do 1984. Među nagradama koje je dobio ističu se Interforum nagrada za violončelo u Budimpešti (1981) i prva nagrada na međunarodnom jazz susretu u Messini (1984.). Brojni su glazbenici koji izvode njegova djela i kojima je posvetio vlastite kompozicije: violinist Yuri Bashmet, pijanist Bruno Canino, gitarist Larry Corvell, violinist Gidon Kremer, dirigent Riccardo Muti... Njegove radove naručuju i poznate kazališne kuće Teatro alla Scala iz Milana, Teatro Massimo iz Palerma, Venecijanski biennale... Kao violončelist često svira vlastitu glazbu, kao i glazbu poznatih živućih skladatelja, a surađivao je s dirigentima Claudiom Abbadom i Giuseppe Sinopoliem, te pijanistima Marta Argerich i Jorg Demus, medu ostalima, a 1995. Sollima je osnovao i vlastiti komorni sastav kojemu je violončelist i voditelj. Sollimina glazba odiše minimalizmom, a njegove kompozicije često karakteriziraju modalne melodije i repetitivnc strukture. Budući da njegov rad karakterizira raznolikiji i eklektičniji pristup materijalu od ranih američkih minimalističkih skladatelja, američki kritičar Kvle Gann nazvao je Sollimu post-minimalističkim skladateljem. Sollima je surađivao s američkom pjesnikinjom i glazbenicom Patti Smith, a pojavljuje se i na njenim snimkama i u živo na koncertima.