Na tankoj liniji koja dijeli fikciju od stvarnosti
Dramaturški spojiti dva klasika iz potpuno različitih dramskih razdoblja, sasvim oprečna u svojim postavkama, izazovna je zadaća. Na prvi pogled teško je naći puno zajedničkog klasicizmu i egzistencijalizmu, poveznicu koja bi stilski logično preplela ova dva razdoblja. Ponešto ukočeni, bogobojazni klasicizam, sputan pravilima tri jedinstva i aleksandrincem, sušta je suprotnost egzistencijalističkoj filozofiji i drami, koja besmisao svijeta bez boga i shvaćanje o prolaznosti čovjeka elaborira kroz dramsku formu u kojoj pojedinac slobodu vidi jedino kao suprotstavljanje svim normama, običajima, pravilima i autodestruktivnim pomicanjem granica preko svake razumne mjere.
No, ono što povezuje dvije francuske drame napisane u razmaku od 270 godina, njihovi su protagonisti, Kaligula i Neron (bez obzira na Britanika u naslovu Racineove drame), ozloglašeni rimski vladari, koji su ostali upamćeni kao „ludi carevi“. Ono što ih izravno povezuje jest Agripina, Kaligulina sestra, a Neronova majka, koju Camus u svom Kaliguli ne spominje. S obzirom na poznatu onovremenu, a Kaligulinu posebno, incestuoznost i činjenicu da mu je u nekoj fazi života osim Druzile, ljubavnica bila i druga sestra, Agripina, Neron bi, u nekoj ne sasvim neutemeljnoj povijesnoj igri, mogao biti njegov sin, rođen baš u godini kad je Kaligula postao rimskim carem.
U adaptaciji dva klasična teksta poslužili smo se igrom kazališta u kazalištu. Kaligula priređuje predstavu za svoje dvorane, koji uloge igraju po kazni, u bolesno okrutnoj igri cara, a dvije se priče prepliću u dramaturškom kolu koje uključuje i druge tekstove antičkih klasika, Ovidija, Vergilija, Apuleja, Euripida, ali Shakespearea te oca suvremene autokracije, Machiavellija. Igra sudbine i igranje sa sudbinom u središtu su ovog teksta. Egzistencijalizam na začudan način okreće osnovne postulate klasicizma i poigrava se njima, ali se događa i obrnut dramaturški slučaj.
Dva „luda cara“, jedan na kraju svog autodestruktivnog puta, a drugi tek u naznaci autokrata u kojeg će se u bliskoj budućnosti pretvoriti, ogledaju se jedno u drugom, a metafora ogledala i života kao igre daje snažnu metaforičku notu ovoj izvedbi. Naša predstava balansira na tankoj liniji koja dijeli fikciju od stvarnosti, kazališnu igre od života, a inkorporirajući poznate klasične tekstove, stvara suigru dva „luda“ diktatora, čime nas suočava s fascinantnom snagom i repetitivnošću povijesti, ali i univerzalnošću kazališne umjetnosti.
Jasen Boko