Rat i Mir.
Žene i Muškarci.
Seks i politika.
Prate nas od jutra do neprospavanih noći – u krug. Otkad je Zeus, bog, ljutiti gromovnik koji nas gađa munjama, onaj bog koji "vedri i oblači" na prevaru oteo (i silovao) lijepu i nevinu Europu. Upuštao se taj bog u brojne afere, i one seksualne prirode, no u strahu od žene mu Here, dolazio je svojim izabranicama, znamo, u različitim obličjima. Europu je prevario pretvorivši se u bika sa zlatnim rogovima.
I od tada je ta Europa, nekad sretno okupana Mediteranom, izgubivši nevinost postala poprištem različito motiviranih ratova, pustošena njihovim zajedničkim besmislom. I tako, nažalost, sve do danas.
Teatar, kao još uvijek sveto mjesto, mjesto diskusije i postavljanja pitanja, svojevrsno proročište, Delfi našega vremena, ostavlja nam prostor koji nudi potragu za istinom.
Na tome i takvome poprištu četiri su se britka pera, za ovu predstavu, ukrstila oko iste teme – rata.
Aristofan, koji prvi piše grčku komediju sa ženskim likom u glavnoj ulozi: “LizistRATa”, a ime joj kaže: ona koja rastače ratove, slovi i za najraniji tekst zapadne civilizacije koji se bavi pitanjem marginalizacije žene, no u kontekstu šire pacifističke poruke koja tome komadu još i danas garantira aktualnost. Da su seks i politika dva najjača poticaja ne samo socijalnih nego i muško-ženskih odnosa znao je već i Aristofan. Svjedočimo da u sprezi s novcem i u današnjem životu politika i seks imaju presudnu ulogu. No unatoč lascivnom izvrgavanju satiričnim oštricama kojima ćemo vas gađati i žestokoj poruzi konkretnih pojava, cilj nam je otvoriti put utopijskim idejama o preobrazbi društva u svijet bez sukoba, mržnje i ratova kako među državama tako i među spolovima.
Homer se scenski nadovezuje dijelovima svoje “Ilijade” nastale u ”razdoblju najdublje tame” nakon provale Dorana u Grčku. Taj ep o zadnjoj godini Trojanskoga rata donosi u ovoj predstavi opise žrtava, mitove i istinu, junaštvo i besmisao istog, prokazuje i pokazuje tragično i komično, djelanje i filozofiju.
Lucićeva poezija, dragulj antirantnog pjesništva, amalgam je scenskoga zbivanja i pokretačka snaga ideje ove antiratne kazališne pustolovine.
Matišić pak bez imalo patetike vrlo uvjerljivo oslikava tragičan način na koji ratne strahote određuju i današnji život, nastavljaju trajati u ljudima koji su krenuli u rat braniti svoju zemlju, ali se nisu mogli othrvati.
I smijemo se svemu tome. Istina, gorko.
Smijemo se jer u njihovoj shizofrenosti u potrazi za opravdanjem vlastitog bivanja, stavova, odluka, u tom apsurdnom raskoraku prepoznajemo procijep (ne)mogućnosti u kojem smo zajedno s njima ukliješteni.
Suodnos tih različitih rukopisa koji su suprotstavljeni vremenom i civilizacijama, a sljubljeni temom – svojim nam dijalogom osigurava prostor scenskog propitkivanja razotkrivajući bolesti društva, razgrćući probleme naših zabrinutih egzistencija – on jest dramaturški modus ovog uprizorenja. Duhovit, poetičan, ali bez uvijanja i opor.
Što sanjamo, a što nam ostaje kao java? Jesmo li živi ili smo davno podlegli i ne primijetivši?