Lampedusa Beach
Drama
Lina Prosa

Lampedusa Beach

Kazalište Hotel Bulić

Nagrađivana drama sicilijanske spisateljice nastala 2004. godine na mnogo je načina predskazala svu tragediju sudbina imigranata iz zemalja pogođenih ratovima. Nina Violić kroz glas jedne od žrtava progovara o univerzalnoj ljudskoj patnji i ljudskim vrijednostima, predrasudama i lažnom moralu „utvrde Europe“...

Lampedusa Beach

Lampedusa Beach prepričava potapanje broda pretrpanog izbjeglicama na putu od bezimene afričke zemlje prema obalama nekog europskog odmarališta zamamnog imena (koje bi se na hrvatskom najbliže zvalo «Plava Laguna»), kao mjestu utočišta i početku ostvarenja snova. Kao i većina putnika, utapa se mlada Afrikanka Shauba. U dugom poetskom monologu ona govori o tom prelasku mora, o pripremama, nadama, putovanju, brodolomu i svojoj smrti. Stalno podsjeća na svoje dostojanstvo Afrikanke, i prije nego završi na dnu mora, još proziva europske i afričke imigracijske dužnosnike i vođe za tragediju koju personificira, ali ne kao bespomoćna žrtva sudbine, nego kao tijelo koje zbog danih fizičkih, društvenih, političkih okolnosti mora potonuti na dno Mediterana. Po tome ovaj tekst nije tek priča o udesu nesretne žene, nego o društvenoj pojavi današnjeg postnacionalnog svijeta. On transcendira pojedinačne slučajeve jednog ili tisuća stradalih ilegalnih migranata i pred gledatelja iznosi pitanja o gostoprimstvu, vlastitom prepoznavanju ili neprepoznavanju u drugome, o sudu vrijedi li neki život više od drugog, o sudbini beskućništva, itd. Shaubina se priča ne razvija u narativnom širenju, nego se poput slapa, u okomitom padu, niže u kratkim rečeničnim odsječcima.

Lampedusa Beach je 2004. napisala Lina Prosa, kazališna autorica iz Palerma, nagrađena za ovo djelo s dva prestižna nacionalna kazališna priznanja. Tekst je dio autoričine Trilogije o brodolomu, koju osim ovog sačinjavaju tekstovi Lampedusa Snow i Lampedusa Way

„Nina Violić, koja u toj i takvoj tragediji uspijeva čak i nasmijati dio publike, Shaubi posuđuje veliki dio sebe, daje joj svoju snagu, svoju žudnju za životom, svoj potrebu da krivcima baci istinu u lice... Zapravo je nemoguće zamisliti neku drugu glumicu u toj ulozi. Ostaje tek pitanje: hoćemo li opet okrenuti glavu?“

Bojana Radović, Večernji list 

LAMPEDUSA BEACH

Problem izbjeglištva sigurno je ključno pitanje početka ovog stoljeća, u svim svojim vidovima, političkom, društvenom, etičkom nesumnjivo, ali jednako tako i u estetskom smislu. Ne što bi se egzil pokazivao kao nova ili masovnija pojava nego ranije; povijest devetnaestog i cijelog dvadesetog stoljeća kontinuirani je niz raseljavanja, proganjanja, odvajanja ljudi od njihovog rodnog mjesta, istrgnutosti iz njihove tradicije i prebivališta. No, egzil modernog doba povezan je s procesima kolonizacije i dekolonizacije, ili nacionalizma, kao očitovanja pripadanja mjestu, narodu, tradiciji koju su stvorili jezik, kultura i običaji, i suprotnost je izbjeglištvu kao svome neprijatelju. Egzil kakav smo poimali donedavno značio je iskorjenjivanje iz vlastitog pravog doma, kraći ili dulji ili stalni doživljaj samoće te pokušaj prilagođavanja ili uklapanja u neku novu sredinu, koja se pokazala gostoljubivom ili prikladnom. Uz sve patnje i krize, samoće i otuđenje, što pritom ljudi neposredno proživljavaju. Moderni je izbjeglica stranac koji se našao sâm u društvu bez razumijevanja. No, to izbjeglištvo koliko lomi ljude toliko ih i spašava. Migrante ili izbjeglice koje danas gledamo vidimo kao nesretne izbezumljene ljude, koje su različite nevolje izbacile iz određenih dijelova svijeta, koji se kreću prema rubnim krajevima bogatog svijeta i kojima je potrebna hitna međunarodna pomoć. Ne marimo mnogo za njihovo porijeklo, ne znamo otkuda su točno Afrikanci prognani i uglavnom nam je isto jesu li neki drugi Afganistanci, Iračani, Sirijci, Kurdi. Znamo imena mjesta na kojima ih je izbacilo more ili su ih zaustavile pogranične vlasti: Lezbos, Hios, Idiomeni, Lampedusa..., ali na isti način kao što znamo imena tranzitnih mjesta, odnosno ne-mjesta kako se u antropologiji nazivaju ti utopijski prostori bez svojstava. I to su ljudi s kojima ne dijelimo, a čini se i ne želimo dijeliti kulturalne vrijednosti, razumjeti njihove strahove, frustracije i patnje. Ti ljudi ne samo da su kulturno otuđena bića, rastočenog i egzilom raspršenog identiteta, nego se ne pretpostavlja ni da ga imaju.

Upravo na ovom pitanju identiteta izbjeglice Senka Bulić gradi režijsku koncepciju svoje predstave Lampedusa Beach, po dramskom tekstu talijanske autorice Line Prosa. Ukratko, to je priča o brodu prepunom afričkih izbjeglica koji tone u morskom tjesnacu ispred otoka Lampedusa. Dok se većina utapa i nestaje u tišini, jedna mlada žena, Shauba, uspijeva se pridržati za sunčane naočale kao za plutaču, i za to vrijeme u dugom poetskom monologu izgovara svoju odiseju: nadanje, pripremu, put i smrt. Prije nego potone na dno mora, još nalazi snage da prozove i skrene pozornost europskih i afričkih vođa na tragediju koju utjelovljuje. U tom će brodolomu Shauba govoriti o sebi, a da je nisu slomili događaji, odnosno rasizam, seksizam, ili neki drugi oblik diskriminacije koje proživljava na svom putu. Uzet će riječ i u ovoj postavi Senke Bulić artikulirati nekoliko temeljnih pitanja. Shauba je Afrikanka, prema tome crna žena. U našim suvremenim društvima rasa je postala tabuiziran naziv, kao da već sâm spomen rase sadrži primisao rasizma i kao da se ukidanjem riječ rasa ukida i mogućnost rasističkog čina, riječi, mišljenja. No, valja razlučiti rasu kao pojam kojim se legitimira nadmoć bijele rase kao u 19. stoljeću, rase kao oruđa diskriminacije, od pojma rase kao društvenog konstrukta. Neimenovati stvar koja unatoč svemu postoji na neki je način pervertirani vid rasizma putem anti-rasizma. Štoviše, redateljica će podcrtati taj društveni smisao obojene osobe, u smislu fetišizacije crne žene, svjesnim preuzimanjem stereotipne uloge kakvu je na primjer u suvremenom imaginariju mogla ostvariti Grace Jones. Na ovu sliku erotiziranog tijela crne žene nastavlja se prizor radikalne kritike seksizma u vidu citatnog uprizorenja kultnog performansa austrijske umjetnice Valie Export Aktionshose:Genitalpanik iz 1968. godine. Taj se performans tumači kao izazivanje stava i mišljenja o pasivnoj ulozi žene na filmu pozivanjem publike na odnos sa «stvarnom ženom» umjesto sa slikom, te kao sučeljavanje privatne prirode seksualnosti s javnim prostorima u kojima ga ona izvodi. Ta je figura preuzeta iz serije fotografija istog projekta na kojima Valie Export pozira u istom kostimu, ali s puškom u ruci, kao da brani svoje žensko tijelo s muškim faličkim simbolom puške. Uprizorenje je to mizoginije i prizora silovanja na prekrcanom brodu kratko prije potapanja, o čemu Shauba govori ne iz uloge žrtve, nego u sveobuhvatnoj slici koja spaja mačo-agresiju i ženstvenost. Iz ovakvog prepoznavanja i preuzimanja stereotipa i njegove aktivne kritike Shauba, kako je vidi Senka Bulić, gradi svoju subjektivnost, postaje individua u punom smislu riječi, a ne tek dio entiteta. Zato ona na kraju može izraziti svoj zahtjev građanskog subjekta prema imigracijskim službenicima, Predsjedniku talijanske države, Predsjedniku afričke države... Taj subjekt koji je upravo nastao pred našim očima nema nikakav egzistencijalni identitet, zapravo ga upravo gubi tek što se oblikovao, ali ipak elaborira svoj politički interes, tojest traži politički azil. Artikuliranje identiteta na konfiguracijama rasne svijesti, spola i roda proizvelo bi političku praksu koja obuhvaća i postojanje afričke izbjeglice.

Autorski tim

Redateljica Senka Bulić
Prijevod  Iva Grgić Maroević
Scenografija i glazba  Tomislav Ćurković
Kostimografija  Oliver Jularić
Oblikovanje svjetla  Nikša Mrkonjić
Oblikovanje tona  Branimir Božak

Glumi

Shauba Nina Violić

Theme picker