Elektronička glazba često je u fokusu skladateljskih interesa Gordana Tudora, a kultni sintesajzer ARP, popularan u glazbi sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koji je bio izvorom zvučne estetike i znanstvenofantastičnih filmova tog vremena, nadahnuo je već i raniju skladbu Gordana Tudora, ARP Kvintet, praizvedenu 2014. na Glazbenoj tribini u Opatiji.
I korijeni skladbe ARP Koncert za alt saksofon i orkestar mogu se pratiti do svog elektroničkog izvora. Tri povezana stavka koncerta Tudor gradi na akustičkoj, orkestralnoj simulaciji spektra zvukova sintesajzera, raznolikih mogućnosti njegovih umjetno moduliranih tonova, duofona, vibrantnih dubokih frekvencija, kao i “nezemaljskih“ nevibrirajućih visokih tonova, koje komponira u složenim teksturama orkestra, građenih od gusto superponiranih minimalističkih poliritamskih figura, u dijalogu s virtuoznim linijama solo saksofona. Nakon fanfaričnog početka, prvi stavak gradi se iz sve intenzivnijeg dijaloga između saksofona i različitih sekcija orkestra, koji se razvija u dugu kantilenu solista nad aktivnim tkivom orkestra. Srednji stavak donosi niz statičnih situacija, dugih tonova koji jedini pokret imaju sami u sebi, vibrirajući u tremolima ili rotirajućim figurama i dajući priliku razvoju konsonantnih intervala i harmonija kojima se pridružuju lirski motivi saksofona. Dugi solo saksofona vodi burlesknom trećem stavku, kojim dominira upečatljiva tema građena na nizu nezgrapnih silaznih skokova, iz kojih se gradi složena polifonija solista i orkestra, koja se pročišćuje u bravurama solističke kadence. Nakon nje još jednom se sramežljivo pokreće vrtuljak glavne melodije, usklađujući se u sve hrabrijim potvrdama i vodeći uzbudljivom završetku skladbe.
Concertino za klarinet rano je djelo Ante Grgina, nastalo dok je još bio student, entuzijastično nadahnut glazbom velikog jazz klarinetista, Artiea Shawa. Prva verzija za klarinet i jazz orkestar nastala je 1966, da bi naknadno skladbu orkestrirao za simfonijski orkestar. Skladba je praizvedena tek 16 godina kasnije, sa Simfonijskim orkestrom Beogradskog radija pod ravnanjem Mladena Jagušta. Džezistički grifovi, glissanda ili tzv. smear, brze lepršave melodije koje “jurišaju“ od jednog do drugog kraja raspona klarineta, kao i neumorni ritam swinga i akcenti limenih puhača, neke su od kvaliteta koje ovaj koncert svrstavaju među najljepše primjere koncertantne glazbe nadahnute jazzom. Nakon lirskog uvoda gudača, koji ulaze u dijalog s mekim arabeskama solo klarineta, razvija se živi ritam prvog od tri povezana kratka stavka Concertina. Nad ritmom koji zadaju udaraljke i limeni puhači, lebde zaigrane melodije klarineta, karakterom nalik jazz improvizaciji. Na završnoj figuri ovog ulomka gradi se meki uvod srednjeg, sporog stavka, iz kojeg se izvija sanjarska nova tema klarineta. Sola limenih puhača uvode u novi odjeljak, prigušene atmosfere, naglašene ritmom metlica na bubnju, dok razigrani orkestralni slog obogaćuje šarmantni frullato na flauti. Gusti tonovi limenih puhača vode prema završnom odjeljku u kojem se vraća brzi ritam i hvata zalet prema posljednjim virtuoznim vrhuncima, koji se zaustavljaju sa završnim visokim tonom solista, dovevši do samog ruba mogućnosti instrumenta. Skladba je vrlo brzo nakon praizvedbe osvojila naklonost mnogih međunarodnih klarinetista i postala dijelom klarinetističkog repertoara.
Ljubav prema prirodi bila je neizostavnim dijelom osobnosti Ludwiga van Beethovena (1770 - 1827), ali i nešto osobito imanentno vremenu u kojemu je živio, u kojem su se, u odjecima doba prosvjetiteljstva i osvitu ranog romantizma, spajala različita poimanja prirode, koja je bila neizostavan dio tadašnje filozofske misli i umjetničkog stvaranja i koju se doživljavalo kao utočište ali i kao neshvatljivu, prijeteću divljinu. Sve te ideje i različite osjećaje koje priroda budi donosi i pet stavaka Beethovenove Šeste simfonije, poznate pod nazivom Pastoralna.
Na naslovnoj stranici partiture napisano je Sjećanja na život na selu, više izraz osjećaja nego slika. Te skice Beethoven je započeo raditi 1802, dok je još skladao Petu simfoniju, čiji je karakter gotovo potpuno suprotan. Obje simfonije praizvedene su hladnog prosinačkog dana 1808, na dugačkoj akademiji u Theatru an der Wien.
Premda je iz Haydnovih oratorija i simfonija zasigurno poznavao primjere evokacija ptičjeg pjeva, zujanja pčela, dizanja ljetne oluje u orkestru, Beethoven je prvi zvukove i nadahnuće prirode pretočio u simfonijsku formu. Pastoralna simofonija razvija se u cjelini na prirodan način: u sporo krećućim velikim valovima zvuka, harmonijama koje se mijenjaju bez ikakve žurbe, a molskih tonaliteta gotovo da i nema, kao ni velikih napetosti. Oluja u kratkom četvrtom stavku javlja se na idealnom mjestu, unoseći potrebnu tenziju u simfonijsku formu, ali tako da prevladavajući karakter simfonije ostaje blag i vedar.
Početne fraze violine pojavljuju se nad potezima violončela koji donose rustikalnu pratnju građenu na čistoj kvinti, i čine izvorište glazbe cijelog prvog stavka, postavljenog u široke, komotne okvire. Druga tema donosi kontrast, ali on je kratkog vijeka. U codi se javlja seoska glazba, u obliku solo klarineta, s pratnjom u zaljuljanim figurama fagota. Osjećaj ugode, koji Beethoven ne želi poljuljati nikakvim velikim kontrastima, nastavlja se i u drugom stavku, koji teče u nježnim valovima zvuka potoka, koji se priziva trodijelnim figurama gudača u pokretljivom andanteu i mekim frazama koje utjelovljuju mir prirode i povremeno javljanje ptica. Ptice se na kraju stavka spajaju u trio slavuja, prepelice i kukavice, portretirane flautom, oboom i klarinetom, a njihovom pjevu pridružuju se i trileri violine.
Scherzo i Trio organski su povezani – šarmantnu sinkopiranu melodiju oboe u Triju prati jednostavna ali efektna pratnja fagota, podsjećajući na seoske svirače iz code prvog stavka. Nakon Trija slijedi brzi ples i finalna repriza scherza, čiji se zaigrani tijek naglo prekida dramatičnim nagovještajima oluje. Beethovenova oluja počinje u pianissimo dinamici, sve dok gromovi ne dopru u našu neposrednu blizinu, osnaženi fijucima piccola. Oluja odumire s posljednjim kapima kiše, koje odjekuju u sve tišim tremolima gudača, a nježnom uzlaznom melodijom flaute zrak se pročišćuje i izlazi sunce, vodeći direktno u finalni stavak, koji počinje C-durom. Melodije klarineta i rogova slažu se zajedno s violončelima i odjednom formiraju neobičnu harmoniju. Jedinstven je to i upečatljiv harmonijski potez, u kojem C-dur zvuči istovremeno s F-durom, poput malog klastera dominantne i toničke harmonije, da bi odmah zatim prevladao temeljni tonalitet simfonije i u njemu se iznjedrila nova tema, puna vedrine i poleta, i pokrenulo finale simfonije. Rustikalna ljepota postaje sve svečanijom, puneći se prema kraju stavka sve vitalnijim i raskošnijim tonom i prerastajući u veličanstvenu apoteozu prirodi.
Zrinka Matić