Program otvara Fantasiestücke, op. 88, Roberta Schumanna (1810. – 1856.) Djelo svoj izvor ima u ljetu 1842. godine, koje je za Schumanna bilo vrlo plodno razdoblje u području komorne glazbe, kada nastaje niz gudačkih kvarteta te klavirski kvartet i kvintet. Skladba je to jednostavnog sloga, vjerojatno predviđena za kućno muziciranje, koja u eleganciji i šarmu te načinu kombiniranja dionica pojedinih instrumenata pokazuje da je Schumannu Haydn u mnogočemu bio uzor.
Premda najpoznatiji po svojim operama, Gioachino Rossini (1792. – 1868.) iza sebe ostavlja i niz kraćih skladbi, pjesama, komornih i solističkih instrumentalnih minijatura. Skladba Une larme dio je velikog opusa kraćih skladbi koje je Rossini skladao nakon što je na vrhuncu slave prekinuo svoju karijeru opernog skladatelja. Naziv Une Larme (Suza) sažima žalobnost glavne teme (izvorno, skladbe za kontrabas i klavir), kao i određenih varijacija, koje piše naknadno za violončelo i klavir.
Maurice Ravel (1875. – 1937.) skladbu Tzigane dovršava 1924. godine, izvorno za violinu i klavir, da bi kasnije skladao njezinu još popularniju verziju za violinu i orkestar. Nakon podužeg violinskog sola, koji rapsodično uvodi niz glazbenih misli u čijem je središtu tema karakterističnog punktiranog ritma, Ravel razvija niz epizoda u kojem na osebujne načine i s maksimalnom virtuoznošću u liniji violine istražuje njezin harmonijski, ritamski i koloristički potencijal.
Najsnažniji utjecaj na Antona Arenskoga (1861. – 1906.) imao je Petar Iljič Čajkovski, skladatelj koji je predstavljao zapadnjački orijentiranu stranu ruske glazbe. Velik utjecaj Čajkovskijeva stila čuje se u Klavirskom triju u d-molu, br. 1, op. 32. Svojim glasovitim Klavirskim triom iz 1882., skladanim u spomen na velikog pijanista Nikolaja Rubinsteina, Čajkovski je započeo tradiciju elegičnih, komemorativnih trija u ruskoj glazbi, na čijem tragu Arenski 1894. godine sklada svoj Trio u spomen na violončelista Karla Davidoffa. To je razlog zbog kojega je dionica violončela istaknuta, posebno u trećem stavku Adagio koji se smatra srcem Trija, u kojemu linija violončela igra ključnu ulogu u stvaranju ujedno žalobne i nježne atmosfere stavka.
Danijel Detoni kao solist i komorni glazbenik gostovao je na prestižnim festivalima poput Varšavske jeseni, Muzičkog biennalea Zagreb, festivala Musica Danubiana u Ljubljani, Dubrovačkih ljetnih igara, Osorskih glazbenih večeri, festivala Julian Rachlin & Friends, Transeuropéenes u Rouenu, Schleswig-Holstein u Hamburgu, ReMusica u Prištini, Carniarmonie u Udinama i Trieste Prima u Trstu. Surađivao je s prvorazrednim umjetnicima kao što su K. Livljanić, R. Vlatković, I. Lazar, K. Pačko, B. Brovtsyn, I. Golan, G. Boldoczki, K. Stražanac, I. Venyš, B. Andrianov, D. Aaron Carpenter te ansamblima poput Zagrebačkog kvarteta saksofona, Budapest Strings, Komornog orkestra UMZE, Komornog orkestra Dušan Skovran i dr. U duu s violinisticom Mártom Deák pobijedio je na Državnom natjecanju Leó Weiner u Budimpešti, a u kolovozu 2006. osvojio i Nagradu izraelske Zaklade Isman za iznimnu interpretaciju Ligetijeve glazbe. Hrvatska glazbena mladež proglasila ga je najboljim mladim glazbenikom 2008. godine.
Kajana Pačko rođena je u Splitu. Već kao četrnaestogodišnjakinja upisuje studij na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. V. Dešpalja, a potom svoje školovanje nastavlja na Visokoj glazbenoj školi Hanns Eisler u Berlinu kod prof. T. Svanea i Sveučilištu Mozarteum u Salzburgu u klasama svjetski poznatih violončelista C. Hagena i F. Helmersona. Dobitnica je prvih nagrada na državnim natjecanjima te na međunarodnom natjecanju Alpe Adria u Goriziji., 2004. je pobijedila na izboru za hrvatskog predstavnika na Euroviziji mladih glazbenika te je sudjelovala u polufinalu europskog natjecanja u Luzernu. Iste je godine primila Rektorovu nagradu za izvedbu Rococo varijacija P. I. Čajkovskog. Dobitnica je nagrade Darko Lukić (2006.), a 2013. godine je osvojila prvu nagradu na međunarodnom natjecanju komorne glazbe Boris Pergamenschikow Preis u Berlinu kao članica klavirskog Trija Korngold. Dobitnica je i nagrade Judita (2015.) koja joj je dodijeljena za nastup na 61. Splitskom ljetu uz gitarista P. Çekua.
Tristan Thery rodom je iz Bordeauxa. Školovao se na Glazbenom konzervatoriju u Lyonu, na Sibelius akademiji u Helsinkiju, na Visokoj školi Hanns Eisler u Berlinu. Usavršava se kod C. Teztlaffa, H. Tauba, I. Gitlisa i A. Manzea. Bio je stipendist Njemačkog simfonijskog orkestra u Berlinu, a potom nastupao s Komornim orkestrom Mahler, Berlinskom filharmonijom te s Festivalskim orkestrom iz Lucernea, pod ravnanjem dirigenata kao što su Sir S. Rattle, C. Abbado, C. Thielemann, D. Harding i G. Dudamel. Nastupa kao komorni glazbenik, zajedno s U. Wallinom, H. Rhodeom, C. Bohorquezom, T. Rieblom i M. Filjak na različitim festivalima, poput Musique en Côte Basque u Francuskoj, Cully Classique u Švicarskoj ili Splitskom ljetu.