Requiem
Koncert
Wolfgang Amadeus Mozart

Requiem

“Sjaš, svijetliš, svemiriš me”, stihovi su Tonča Petrasova Marovića koji će krasiti spomenik tom velikom hrvatskom pjesniku. Djelo akademskog kipara Lorena Živkovića Kuljiša istovremeno je i memento uništavanja splitskog groblja Sustipan prije 60 godina. Spomenik će resiti istočni zid groblja, pored ulaza. U prigodi otvaranja spomenika ansambl Opere HNK Split na prostoru nekadašnjeg groblja izvest će besmrtni Requiem Wolfganga Amadeusa Mozarta.

Requiem

Unutar neobično plodnog i raznovrsnog opusa Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756 - 1791), nalazi se i oveći broj duhovnih skladbi  - misa, moteta, ofertorija, litanija - ispunjenih bogatstvom skladateljeve fantazije i apolonskom uravnoteženošću glazbene strukture. No, njegovo najznamenitije djelo s tog područja zacijelo je velebni Requiem za soliste, zbor i orkestar (Beč, 1791.) koji svojom jedinstvenom ljepotom i ekspresivnošću zaokružuje opus salzburškoga genija i stoji na kraju njegova životnog i umjetničkog puta. Djelo je odraz Mozartovih dubokih osjećaja, razočaranja i nadanja opterećenih utegom tmurnih misli i strašnom vizijom Posljednjega suda, predstavljajući sintezu umjetnikovih pregnuća na području vokalno-instrumentalne glazbe i ističući se u čitavu njegovu grandioznom opusu. Premda ga nije uspio završiti (prema Mozatrovim skicama, a djelomično i potpuno samostalno, to je učinio njegov učenik Franz Xaver Süssmayer), u tom se djelu ogleda sva pluralnost Mozartove glazbene izražajnosti u odnosu na zadani tekst, te, posljedično, i središnja ideja njegova umjetničkog htijenja. S jedne strane postavio je masu, kolektiv zbora, a s druge pojedince-soliste, četiri individue koje, svaka na sebi svojstven način, preispituju smisao egzistencije, "konačnost" smrti, ali i vjeru u onozemaljski život, u ono "nešto" za što postoji vječna sumnja ali i nada da ipak jest. Vjeran tekstu, Mozart je dirljivom dramatikom i uzvišenom lirikom, tonski uobličio sav taj spektar promišljanja i metamorfnih duhovno-afektivnih stanja, spremno iščekujući svoju Parku i neizbježni susret sa smrću. Ljepota i jednostavnost njegove melodijske invencije, bogatstvo boja i izraza, te zadivljujuće poznavanje polifonog stila ispunjaju stranice tog veličanstvenog djela, u kojem je nesretni umjetnik, sluteći zlo, tražio milost i za sebe. Već u Introitusu (Requiem aeternam) nailazimo na golemo bogatstvo divergentnih ekspresija: blaga rezignacija i melankoličnost s početka, zamjenjuju se oštrinom i dramatičnošću pratećih figura u orkestru (na riječi Exaudi orationem meam) predstavljajući harmoničan kontrast početnoj potištenosti. Slijedi Kyrie eleison - dvostruka fuga u kojoj odzvanjaju tragovi händelovskog arhaizma, ali i osebujnost harmonijske pozadine - na koji se nastavlja uzvišena, dramatična i duhovna, sekvenca Dies irae dočaravajući dramu čovjeka suočenog s neumoljivom datošću smrti. Liturgijski tekst Mozart je podijelio u šest dijelova, od kojih prvi, za zbor, donosi viziju užasa i strašnih trenutaka Posljednjega suda, dok drugi (Tuba mirum), za soliste, zrači nekom čudnom hrabrošću i kao da prkosi nestanku ovozemaljskog života (stavak započinje solom trombona koji zatim prati pjevanje basa, na koje se nadovezuju i ostali solisti). Četiri naredna stavka - Rex tremendae majestatis, Recordare, Jesu pie, Confutatis maledictis i Lacrimosa - Mozart ispunja blaženstvom i uzvišenošću kakvu poznajemo iz njegove znamenite Mise u c-molu. Umjetnikovo obraćanje Bogu mijenja se od protesta ka usrdnoj molitvi: zborski Rex tremendae majestatis glazbeno dočarava atmosferu riječi završavajući prisnom molitvom Salva me, fons pietatis; slijedi Recordare s neobično ljupkim i gotovo obazrivim solističkim istupima koji kontrastiraju dramatici Confutatisa i potresnosti Lacrimose kao vjerojatno najimpresivnijem segmentu i sukusu čitavog djela. Domine Jesu Christie i Hostias Mozart je tretirao u stilu moteta, kontrapunktski i homofonski, završavajući oba stavka veličanstvenom kromatskom fugom Quam olim Abrahae koja, poput fuge iz Kyrie, zrcali izvjesne arhaične tragove. Premda je upravo Hostias posljednji stavak kojeg je Mozart do kraja samostalno skladao, čini se da je Süssmayer temeljito poznavao učiteljeve namjere (poglavito u Benedictusu koji je oblikovao i razradio prema njegovim skicama). Komprimirajući već opisana duhovna stanja, Agnus Dei dočarava očajanje i strah (ovoga puta ublažen vjerom u izvjesnost uskrsnuća), ali i smireno povjerenje u Stvoritelja. Djelo završava fugom Cum sanctis tuis in aeternum, uzetom iz Kyrie, potcrtavajući središnju intenciju umjetnika i njegovu sliku smrti, koja ipak, kako ističe Einstein, "nije užasavajuća vizija, već prijatelj".

Dirigent Ivo Lipanović

 

Koncertni majstor

Valter Lovričević

Korepetitorice

Tetyana Borchagivska, Ana Šabašov

Zborovođa

Frane Kuss

 

Solisti Antonija Teskera
  Terezija Kusanović
  Bože Jurić Pešić
  Ivica Čikeš
  Orkestar i Zbor HNK Split

 

Theme picker