Gordana neće doći predstava je o četvero ljudi u tridesetima koji su zarobljeni u projekciji vlastite izvedbene prezentnosti. Zoran (35 godina), kuhar, Lucija (34 godine), spisateljica, Petar (32 godine), kirurg i Filip (32 godine), računalni programer tipizirani su likovi, sadržajno ispražnjeni i osuđeni na infantilnu viziju sebe kao superheroja u istoimenom showu. Koristeći izvedbene obrasce entertainment industrije te uspostavljajući priču kao klasični dramski zaplet, ali i kao scenarij televizijske emisije, izvedbena slika predstave otkriva nam se u svojoj dvostrukosti - kao slika onoga što mislimo da moramo biti, ali i kao slika onoga što se više ne usuđujemo biti. U svijetu punom tjeskobe na rubu komičnog i grotesknog, gdje se kao posrednik između dramskih likova najčešće pojavljuje strah svi i dalje nešto čekamo, iako niti sami nismo sigurni što bi to trebalo biti. Iščekivanje petog lika iznenađenje je koje nudi katarzičnu mogućnost emotivnog prepoznavanja te krhku nadu da postoji život izvan granica vlastitih strahova. Songovi brehtijanskog tipa i atmosfera kazališnog zvuka live benda, vode nas kroz začudni poetsko-refleksivni svijet teatra glazbe iz kojeg, nažalost ili nasreću, nema izlaza. Autorski projekt Gordana neće doći zajednički je ishod kreativnog rada autorskog tima, glumaca i glazbenika.
Jelena Bosančić i Ivan Planinić
Iz kritika:
„Dopadljiv miks raznih teatarskih žanrova, bogato nadograđen vrhunskom live glazbom i s pojedinim sjajnim glumačkim iskoracima“.
„Jazz-trombonist Miron Hauser, skladatelj predstave, nastupio je u tobožnjem TV showu uz pijanista Zorana Velića, kontrabasista Luku Brodarića, bubnjara Janka Novoselića i udaraljkaša Lazara Hierrezuela Ameda Zumetu. Moćan i siguran zvuk s elementima jazza i kubanske glazbe upravo je dominirao scenom.“
„Jelena Bosančić, koja i igra u vlastitome komadu, s dobrim razlogom donosi mekan, infantilan lik dječje književnice. U tu ulogu upisala je finu mjeru naivnosti i tuge - a i odlično pjeva. Stipe Radoja većim je dijelom u ekspresiji, ali kod njih dvoje, 'virtualnog para', najizraženiji je iskorak iz ekrana u realitet. Goran Marković odlučio se za prikaz pomalo pospane dobričine, a Donat Zeko sjajan je u kreaciji nervoznog hipohondra koji se spotiče o vlastite riječi i pokrete.“
„Ostali elementi predstave redom su joj išli u korist, od svjetlucave trash scene koja naglašava težnju za lakom zabavom (Ozren Bakotić) do kostima prikladnih karakterima (Sonja Obradović) te svjetla Srđana Barbarića i zvuka Tomislava Luetića“
Jasmina Parić, Slobodna Dalmacija
„Riječ je o pomalo neobičnoj, otkvačenoj, šarmantnoj i ležernoj predstavi koja će se, premda je rađena za 'ljetno izdanje', uvjereni smo, naći na repertoaru splitskog teatra u sljedećoj sezoni i puniti gledalište.“
„Četvero je glumačkih protagonista: kirurga kojem je 'grijeh' i ograničenje činjenica što živi s mamom igra Stipe Radoja, kuhara opterećenog prošlošću i obiteljskim odnosima Goran Marković, mladog računalnog programera kojeg negdje u dubini duše stalno muči pitanje je li možda ipak “peder” tumači Donat Zeko, a spisateljicu Jelena Bosančić. Odlično su se snašli u tipiziranim likovima koje su vješto kreirali te istovremeno pokazali pjevačke pa i plesačke sposobnosti.
„Najveće iznenađenje vrhunski je bend koji uživo na pozornici izvodi glazbu. Miron Hauser, umjetnički voditelj i dirigent Jazz orkestra HRT-a skladao je, a uoči premijere naglasio, prvi put u životu funkcionalnu glazbu, što mu je bio priličan izazov. Kao 'debitant' zaslužio je čistu peticu za glazbu koju naziva kubanskom, a u kojoj ima elemenata soula, funka, popa i drugih glazbenih stilova. A glazba nipošto nije samo u ulozi dodatka ili ukrasa. Dapače, apsolutno je ravnopravna glumačkom dijelu predstave, na trenutke i dojmljivija.“
Maja Pejković Kaćanski, Večernji list
„Jelena Bosančić jest talent, za glumu, pisanje i pjevanje očito podjednako. Kao spisateljica ima rečenicu, ideju, daje likove koji su mogući; kao glumica radi hitro, a krasi je jedna specifična autoironija, kao da se pozornici istodobno raduje i podruguje joj se; pjevački jest pak, u ovom kontekstu režijskom, odviše dominantna.“
Tomislav Čadež, Jutarnji list