S puno ljubavi i nimalo uljepšavanja, marljivo pero Ivana Kovačića na nekoliko tisuća stranica otrglo je zaboravu Split s početka 20. stoljeća. U nizu proznih crtica ostavilo nam je autentično svjedočanstvo o vremenu i ljudima koji su živjeli stvarnost potpuno drugačiju od naše. Ne zato što su bili siromašni, neuki i tehnološki nerazvijeniji od nas danas, već stoga što su živjeli stvarnost s načelom. Predstava Smij i suze starega Splita prilika je da zastanemo, sjetimo se i krenemo dalje sa sviješću da načela tih ljudi nisu bila puka ispraznost, već način opstanka i njegovanja kulturnog i urbanog identiteta čijem urušavanju svjedočimo.

I stari Split, i njegov tankoćutni kroničar Ivan Kovačić, s neshvatljivom su lakoćom zanemareni, čak izbrisani iz naše memorije. Zato će nas Smij i suze starega Splita u režiji Gorana Golovka prisiliti da zastanemo i zamislimo se kakav je to opstanak za kojim trčimo bježeći od vlastite jučerašnjice.