Koprodukcija HNK Varaždin i Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika.
Komorni balet Hamlet Svebora Sečaka remake je predstave premijerno izvedene 2004. godine u HNK u Zagrebu za Baletnu trupu Croatia, u kojoj je autor nastupao u naslovnoj ulozi, za koju je 2005. godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta. Predstava je postigla značajan uspjeh na brojnim svjetskim pozornicama – od Sadler’s Wellsa u Londonu do National Arts Festivala u Južnoafričkoj Republici, kao i u Egiptu, Tunisu, Bermudi, Venezueli i drugdje, ostvarivši više od 40 gostovanja. U obnovljenoj verziji nastupa nova etablirana generacija internacionalnih baletnih plesača, s ciljem nastavka misije izvorne postave u promociji baletne umjetnosti.
U nastojanju da ontološke preokupacije Hamleta, kao i druge Shakespeareove vječne teme – ljubav, izdaju, unutarnju borbu i osvetu – prenese u pokret, koreograf prevodi Shakespeareov jezik baletnim vokabularom i sintaksom, oslanjajući se na tradicije i konvencije klasičnog baleta kao najrafiniranijeg oblika plesne umjetnosti, referirajući se i na rane renesansne dvorske plesove kako bi zadržao stilsku arhaičnost izraza u skladu s izvornikom. Koreografija je lišena suvišnih ekshibicija i usmjerena na jasnoću fabule. Povijesni, dijakronijski amalgam uspostavlja paralelu između Shakespearea, gotičkog romana, Noverreovog ballet d'actiona, romantičnog baleta na glazbu Čajkovskog te modernih ideja ekspresije, samoanalize, refleksije i osjećaja. U tom kontekstu prepoznaju se utjecaji Fokinove sinteze pantomime i plesnih koraka, kao i ideja Stanislavskog u narativnim baletima 20. stoljeća. Predstava time implementira koncept intertekstualnosti ali je unatoč tome stilski ujednačena i ne poseže za eklekticizmom, kako bi očuvala Bahtinov kronotop u smislu vremensko-prostorne povezanosti. Nadalje, autor sintetizira ono što vidi kao esenciju Hamleta posežući za egzistencijalističkom idejom bezizlaznosti, poput Sartrea u djelu Iza zatvorenih vrata / No Exit. Ambijent dočarava zidine Elsinorea kao svojevrsnu mišolovku, ne samo za Hamletova strica nego i za svih sedam arhetipskih likova. Na tragu Lacanovih ideja ovaj Hamlet odgovore traži u zrcalu, koje istodobno postaje postmoderna Foucaultova heterotopija – prostor u kojem se ogledaju Hamletova potresna, intenzivna razmišljanja i spoznaje koje su u raskoraku s prividom u kojem živi. Hamletova introspekcija nije samo unutarnji proces; njegova kriza je i politička. Elsinor funkcionira kao zatvoreni sustav moći i kontrole koji ograničava djelovanje. Imaginarni Fortinbras, koji je „pred vratima“, evocira prijetnju rata u susjedstvu, dok kosti žrtava prošlih sukoba još uvijek nisu pronašle svoj mir, što diskretno implicira aktualnost teme i u današnje doba. Izvan klasične psihoanalize na koju se djelo oslanja, ovaj Hamlet se tako može promatrati i kroz prizmu shizoanalize Deleuzea i Guattarija, koja naglašava paranoju društveno-političke opresije ali i fluidnost identiteta koja se očituje ne samo u Hamletovu fragmentiranom karakteru nego i u poziciji autora koji ulogu, nekada kreiranu za sebe, sada oblikuje za drugog interpreta, mijenjajući perspektivu i uvodeći svojevrsni odmak te tako stvarajući novu kvalitetu.
Time ovaj balet Hamlet predstavlja suplementaciju izvorne verzije te je umjesto doslovnog prenošenja cjelokupne drame u medij baleta zamišljen više kao plesni sonet, u smislu odnosa između forme i sadržaja, sažetosti i paralelizma među pojedinim scenama s naglašenom memento mori porukom na kraju.