Novosti / Objavljeno: 3/26/2014

Globalna i hrvatska poruka za Svjetski dan kazališta čitat će se u HNK Split

Globalna i hrvatska poruka za Svjetski dan kazališta čitat će se u HNK Split

Svjetski dan kazališta obilježit će se u Hrvatskom narodnom kazalištu i ove godine na tradicionalni način. Kao i svakog 27. ožujka u kazalištima širom svijeta čitat će se poruka nekog istaknutog kazališnog umjetnika. Ovaj put je to Brett Bailey, južnoafrički dramski pisac, dizajner, redatelj, autor instalacija i umjetnički direktor produkcijske kuće THIRD WORLD BUNFIGHT. Pored Baileyeve u hrvatskim će se kazalištima čitati i poruka Zvonimira Zoričića, nacionalnog prvaka Drame HNK u Zagrebu. Poruke će sa splitske pozornice u 19:30 publici pročitati prvaci Drame splitskog teatra Snježana Sinovčić Šiškov i Trpimir Jurkić neposredno prije izvedbe Brechtove drame Majka Courage i njezina djeca.

Svjetski dan kazališta obilježit će se u Hrvatskom narodnom kazalištu i ove godine na tradicionalni način. Kao i svakog 27. ožujka u kazalištima širom svijeta čitat će se poruka nekog istaknutog kazališnog umjetnika. Ovaj put je to Brett Bailey, južnoafrički dramski pisac, dizajner, redatelj, autor instalacija i umjetnički direktor produkcijske kuće THIRD WORLD BUNFIGHT. Pored Baileyeve u hrvatskim će se kazalištima čitati i poruka Zvonimira Zoričića, nacionalnog prvaka Drame HNK u Zagrebu. Poruke će sa splitske pozornice u 19:30 publici pročitati prvaci Drame splitskog teatra Snježana Sinovčić Šiškov i Trpimir Jurkić neposredno prije izvedbe Brechtove drame Majka Courage i njezina djeca.

Svjetski dan kazališta je akcija koju je još 1961. pokrenuo ITI – Internacionalni teatarski institut, međunarodna organizacija osnovana s ciljem povezivanja kazališnih ljudi. Brett Bailey u ovogodišnjoj poruci ističe: „Gdje god postoji ljudsko društvo, manifestira se nezatomivi Duh Izvedbe. (...) Rađa ga zajednica, a on nosi maske i kostime naših raznolikih tradicija. Koristi naše jezike, ritmove i geste, i otvara nove prostore pred nama.“

(...) A mi, umjetnici koji radimo s tim drevnim duhom, osjećamo potrebu kanalizirati ga kroz naša srca, naše ideje i naša tijela, kako bismo razotkrili svu prozaičnost ali i svu blistavu tajanstvenost naših stvarnosti. Ali, u ovo doba u kojem milijuni jedva preživljavaju, pate pod opresivnim režimima i grabežljivim kapitalizmom, bježe od sukoba i nevolja, u kojem u našu privatnost zadiru tajne službe a naše riječi cenzuriraju samovoljne vlade, u kojima se šume uništavaju, životinjske vrste istrebljuju, a oceani zagađuju: što zapravo imamo potrebu razotkriti?

Bailey završava pitanjem umjetnika svojim kolegama u cijelom svijetu: „Hoćemo li se mi, umjetnici arena i pozornica, povoditi za sterilnim potrebama tržišta ili ćemo zgrabiti moć koju imamo, moć da stvorimo čist prostor u srcima i umovima društva, da okupimo ljude oko nas, da ih nadahnemo, očaramo i informiramo, i time stvorimo svijet nade i iskrene suradnje?“

U tom duhu Zvonimir Zoričić u svojoj poruci obraća se posebno mladim kazalištarcima: „budite naivni i pišite, igrajte, režirajte svoje Mišolovke i vjerujte da će u vašem ogledalu, publika, bez koje to ogledalo ne postoji, prepoznati koji su to ljudi, kako bi rekao Držićev Negromant , nahvao a koji nazbilj”.