Josip Gostic bio je velik umjetnik i velik covjek koji je trajno i neizbrisivo zadužio hrvatsku i slovensku glazbenu reprodukciju a istodobno dao i velik doprinos europskoj. Prirodno nadaren svim onim što je potrebno da se bogodani talent razvije u vrhunskog umjetnika, imao je sve: lijep glas potrebnog opsega i volumena, istancanu muzikalnost, suverenu pjevacku tehniku, široku stilsku kulturu, izvrsnu glazbenu naobrazbu, razvijen osjecaj za glazbenu i scensku interpretaciju i lijepu scensku pojavu. K tome je bio i vrhunski profesionalac, dobar kolega i suradnik, mladima putokaz i voditelj. Bio je posebna i neponovljiva osoba koja piše ne samo glazbenu nego i kulturnu povijest.Roden 1900. u Staroj Loki kod Škofje Loke, završio je Orguljašku školu u Ljubljani i 1930. diplomirao s izvrsnim ocjenama na Državnom konzervatoriju. Rodom Slovenac, nakon osam godina solistickog angažmana u ljubljanskoj Operi, od debija 1929. u ulozi Lenskog u Evgeniju Onjeginu Cajkovskog, došao je godine 1937. u zagrebacku Operu, tu se razvio do najviših dometa, postao vodeca licnost ansambla te apsolutni ljubimac publike. U inozemstvu je gostovao kao prvak zagrebacke Opere i time najviše pridonio njezinu ugledu u svijetu. Operi Hrvatskoga narodnog kazališta ostao je vjeran do smrti. Istodobno, od 1951. bio je i prvak Becke državne opere, a godine 1952. praizvedbom posljednje opere Richarda Straussa Ljubav Danaje na Salzburškim svecanim igrama upisao se u glazbenu povijest.Doprinos Josipa Gostica hrvatskoj opernoj reprodukciji je neprocjenjiv, i ona je bez njega nezamisliva. Cetvrt stoljeca njegova stalnog angažmana u zagrebackoj Operi njezini su zvjezdani trenuci, a njegov je udjel u tumacenju likova u operama hrvatskih skladatelja neponovljiv. To potvrduju vec i puki statisticki podaci. Gostic je u Zagrebu ostvario 54 uloge (u cijeloj karijeri 115), sve su, naravno, bile glavne, i imao oko tisucu nastupa. Tumacio je cetrnaest likova u operama hrvatskih autora, od toga cetiri na praizvedbama. Jakov Gotovac smatrao ga je svojim jedinstvenim Erom i za njega je skladao uloge Nenada u Kameniku i Petra u Mili Gojsalica, a Boris Papandopulo Vezira u Suncanici. Bio je idealan interpret Porina Vatroslava Lisinskog. Razvivši se u dvadeset i pet godina svojega zagrebackog angažmana od lirskog do dramskog tenora, a pri tome zadržavši svijetlu boju glasa i mekocu mezzavocea, Gostic je uz spomenute uloge slijedom nastupanja ostvarivao antologijske kreacije hrvatske pozornice. Spomenut cemo samo neke: Janko u Prodanoj nevjesti, Massenetov Werther, Riccardo u Krabuljnome plesu, Cavaradossi u Tosci, Enzo u Ponchiellijevoj Giocondi, Turiddu u Cavalleriji rusticani, Don José u Carmen, Herman u Pikovoj dami, Wagnerov Parsifal, Pollione u Bellinijevoj Normi, Radames u Aidi, Manrico u Trubaduru, Florestan u Beethovenovu Fideliju, do Otella, Lohengrina i Andréa Cheniera koje je magistralno ostvario u šestom životnom desetljecu. Werther je bio vrhunac njegova lirskog repertoara, Otello kruna dramskog. Umro je u Ljubljani na Božic 1963. Te godine na Badnju vecer prvi put njegov glas nije zaorio crkvom u Homcu, koji je uz Zagreb najviše volio.Gostic je obilježio epohu, bio je sudionikom svih važnijih glazbenih zbivanja u operi i na koncertnom podiju, u Zagrebu i diljem Hrvatske, u kazalištu i na festivalima. Mogao je pjevati sve i uvijek je to cinio na najbolji moguci nacin. Veliki dirigent Karl Böhm rekao je za njega: Takva pjevaca danas nema. I to je istina! Gostic se prvi put susreo s likom u operi hrvatskog skladatelja u Ljubljani 1932. godine u operi Adel i Mara Josipa Hatzea. Opera je praizvedena 30. studenoga 1932. Dirigirao je Mirko Polic, a nositelji naslovnih uloga bili su Josip Gostic i Zlata Gjungjenac, dvoje medu tada najistaknutijim pjevacima Narodnega gledališca. I ostale uloge tumacilo je nekoliko umjetnika koji su, uz Gostica, postali clanovi Becke državne opere. Vornic je bio glasoviti bas Julij Betetto, pjesnik Frane tada još bariton, Marijan Rus, koji je u Bec došao iz angažmana u zagrebackoj Operi, župnika Tupica pjevao je buduci svjetski tenor Anton Dermota (naveden kao Drmota) tada na samome pocetku karijere. Vornicevu ženu, Dizdar-agu, Melku i Omera pjevali su takoder istaknuti slovenski umjetnici, Mila Kogejeva, Vjekoslav Janko, Štefka Policeva i Svetozar Banovec. Redatelj je bio Ferdo Delak a scenograf Vasilij Uljanišcev, od reda ugledni umjetnici. Sve to dovoljno jasno ukazuje koliku je pozornost ljubljanska Opera posvetila praizvedbi opere hrvatskoga skladatelja, rodenoga Splicanina Josipa Hatzea. Gostic je u sijecnju 1933. u Splitu pjevao Mirka u Maloj Floramye još jednog Splicanina Ive Tijardovica.Marija Barbieri