Ovo bi mogla biti moja ulica prva je predstava koja progovara o nasilju među mladima u Hrvatskoj. Posvećena je zagrebačkommaturantu Luki Ritzu, te svim mladićima i djevojkama koji svakodnevno stradavaju na ulicama naših gradova
Kazalište kao svjedok koji je odlučio progovoritiKada smo odlučile napraviti ovu predstavu, nismo znale kako će se ona zvati, koji će se likovi u njoj pojaviti, ni što će oni govoriti. Prije bilo kakva djelovanja znale smo da moramo upoznati roditelje Luke Ritza i pitati ih što oni misle o tome da napravimo predstavu inspiriranu oni- me što se dogodilo Luki. Prije gotovo godinu i pol okrenule smo njihov broj telefona. Da Reno Ritz tada nije bio kod kuće, možda više nikada ne bismo smogle hrabrosti da ih nazovemo. Sljedeći dan našle smo se na kavi sa Suzanom i Renom. Razgovarajući s njima o bitnim i nebitnim stvarima, nismo ni znale da je već tada proces rada na predstavi započeo.Predstava Ovo bi mogla biti moja ulica nije rekonstrukcija onoga što se dogodilo Luki. Njezina je priča potencijalno ostvariva. Možda se već dogodila, možda će se tek dogoditi, a možda se događa upravo sada. Četrnaest likova koji se u njoj pojavljuju nemaju imena i prezimena. Njihovi su nazivi predznaci njihovih karaktera, a svoju puninu dobivaju upravo kroz odnos prema onomu što se u ulici, koja možda postoji, dogodilo. Dan u kojem ih zatječemo, dan je sprovoda ubijenog maloljetnika na kojem smrt postaje stvarnijom i prisutnijom nego ikada.Kako se prema tomu postaviti, pitanje je na koje svatko od njih pokušava odgovoriti, svatko iz vlastite perspektive. Iako su karakteri izmišljeni, problem koji ih okuplja stvaran je, a njihov susret s jedinom osobom koja na sceni izgovara svoje ime i prezime, Larom Janić, prijateljicom Luke Ritza, trenutak je u kojem se kazališna stvarnost susreće s onom koju svakodnevo živimo. Upravo u tom trenutku kazalište preuzima svoju odgovornost za probleme o kojima raspravlja. I na svojevrstan način postaje svjedokom koji je odlučio progovoriti. Ova predstava tako se obraća svima onima koji su na bilo koji način svjedočili nasilju: žrtvama, nasilnicima, roditeljima, djeci, susjedima, nastavnicima, slučajnim prolaznicima, predstavnicima mjerodavnih institucija.... Svima onima koji će se u njoj možda prepoznati ili osjetiti potrebu da odgovore na neko od pitanja što ih ona postavlja. Trenutak kada smo se pitale tko to ima pravo oduzeti drugomu bez ikakva razloga jedinu i apsolutnu slobodu, to jest život sam, bio je i trenutak našega prepoznavanja u Lukinoj priči.Jelena Kovačić i Anica Tomić
Režija: Anica TomićDramaturgija: Jelena KovačićScenografija: ARCHIsquadKostimografija: Doris KristićIzbor glazbe: Anica Tomić i Jelena KovačićObrada i aranžmani glazbe: Frano ĐurovićOblikovatelj svjetla: Aleksandar ČavlekInspicijentica: Stella ŠvacovFotografija: Mara BratošGrafički dizajn: Roberta Bratović i Nina Baćun
Majka sina jedinca: Suzana NikolićOtac sina jedinca: Damir ŠabanMladi revolucionar: Vedran ŽivolićDjevojka koja želi otići: Jadranka ĐokićPolicajka koja nikada nije upotrijebila pištolj: Nadežda Perišić - NolaMajka dvaju sinova: Nataša DorčićOtac dvaju sinova: Goran BogdanMladić u plavoj majici: Petar LeventićBrat mladića u plavoj majici: Danijel LjubojaBaka: Marica VidušićŽena koja je trudna: Dora Polić VitezNovinar koji će jednog dana napisati istinu: Filip NolaPsiholog koji pokušava pomoći: Edvin LiverićInstitucija: Zoran ČubriloLara Janić