Novosti / Objavljeno: 4/28/2016

Poruke za Svjetski dan plesa

Poruke za Svjetski dan plesa

Svjetski dan plesa slavi se od 1982. godine 29. travnja i širom svijeta čitaju se međunarodne i nacionalne poruke ljudi neraskidivo vezanih uz ples. UNESCO-ov Međunarodni odbor za ples Međunarodnog kazališnog instituta za ples ITI pokrenuo je ovu inicijativu, a izabrao je dan rođenja začetnika modernog baleta i jednoga od najvećih plesnih reformatora Jeana Georgesa Noverrea za Svjetski dan plesa. Ove godine u cijelom svijetu, pa i u splitskom kazalištu čitat će se poruka koju je napisao Salā Lemi Ponifasio, samoanski umjetnik: koreograf, redatelj i dizajner, a pored toga i hrvatska poruka baletnog umjetnika Leonarda Jakovine.

Svjetski dan plesa slavi se od 1982. godine 29. travnja i širom svijeta čitaju se međunarodne i nacionalne poruke ljudi neraskidivo vezanih uz ples. UNESCO-ov Međunarodni odbor za ples Međunarodnog kazališnog instituta za ples ITI pokrenuo je ovu inicijativu, a izabrao je dan rođenja začetnika modernog baleta i jednoga od najvećih plesnih reformatora Jeana Georgesa Noverrea za Svjetski dan plesa. Ove godine u cijelom svijetu, pa i u splitskom kazalištu čitat će se poruka koju je napisao Salā Lemi Ponifasio, samoanski umjetnik: koreograf, redatelj i dizajner, a pored toga i hrvatska poruka baletnog umjetnika Leonarda Jakovine.

Svjetska poruka u povodu Međunarodnog dana plesa, 29. travnja 2016.

 

KARAKIA (Molitva)

 

dodirnuti svemir izvor naše božanskosti osvjetljavajući lice predaka tako da možemo vidjeti našu djecu

 

tkani gore, pokraj, dolje sjedinjeni svi u našem tijelu i kostima i sjećanju

 

Zemlja se okreće ljudi masovno migriraju kornjače se okupljaju u tihoj pripremi srce je ozlijeđeno

 

plešimo pokret ljubavi pokret pravde svjetlo istine

 

Lemi Ponifasio(S francuskog prevela: Katja Šimunić)

Hrvatska poruka u povodu Međunarodnog dana plesa, 29. travnja 2016.

 

„Plesači su glasnici bogova”, citiram Marthu Graham koju su zvali majkom modernog plesa. Iza njezinih riječi stoje mudrost i nevjerojatna snaga, jer gledajući umjetnost kao što je ples katkad mi pada na pamet misao da svatko od tih predivnih bića izgleda kao nekakav svevišnji poslanik koji se na trenutak spustio među nas.Ples je uvijek bio, i ostat će, univerzalni jezik, razumljiv svima, jer što bi naš svijet bio bez njega?Zato se klanjam našoj profesiji na toj ljepoti i tim osjećajima koji su nas postavili i izgradili kao umjetnike, dajući nam privilegiju da pokretom izrazimo najdelikatnija stanja i emocije koje čovjek proživljava u svome životu.Dragi kolege, cijenjeni poštovatelji plesne umjetnosti: sretan Vam Međunarodni dan plesa.

 

Leonard Jakovina

Salā Lemi Ponifasio samoanski je umjetnik: koreograf, redatelj i dizajner. Godine 1995. utemeljio je MAU u Aucklandu (New Zealand) kao transformativnu akciju, radeći u zajednici i surađujući s umjetnicima širom svijeta. MAU je samoanska riječ koja označava objavu istine.

 

Posebne i jedinstvene genealogije, Ponifasijevo radikalno stvaranje izazov je konvencionalnim definicijama. Njegov umjetnički svijet usmjerava suvremenoga pojedinca prema drugim dimenzijama svjesnosti upotrebljavajući usporavajući ritam unutar svoje stroge estetike – palete crnih, invertiranih, snolikih slika: ceremonijalnog, žrtvujućeg tijela, unutrašnjeg prostora zvuka, svjetla i tame.

 

Ponifasio predstavlja svoj rad širom svijeta uključujući Avignonski festival, BAM New York, Ruhrtriennale, Edinburški međunarodni festival, Théâtre de la Ville u Parizu, Kulturni centar Onassis u Ateni, londonski Centar Southbank, Holland Festival, torontski festival Luminato, Wiener Festwochen, Berliner Festspiele, Santiago a mil, Praško kvadrijenale i Venecijanski bijenale.

 

Ponifasiovi recentni radovi jesu Lagimoana (2015) za 56. Bijenale likovnih umjetnosti u Veneciji, Apocalypsis (2015), opera R. Murraya Schafera u sklopu festivala Luminato u Torontu, I AM: Mapuche (2015) i MAU Mapuche (2016) sa starosjediocima u Čileu, I AM (2014) u povodu stote obljetnice Prvoga svjetskog rata, premijerno izveden na Avignonskom festivalu potom na međunarodnom festivalu Ruhrtriennale i Aucklandskom umjetničkom festivalu. Njegove druge kreacije uključuju: The Crimson House (2014) kojim propituje prirodu moći i svijet koji sve vidi, a ništa ne zaboravlja, Stones in Her Mouth (2013), rad s Maurkama kao prenositeljicama životne moći govorništvom i drevnim napjevima, operu Prometej (2012) Carla Orffa za Ruhrtriennale, Le Savali: Berlin (2011), suočavanje imperijalnoga grada Berlina s vlastitim zajednicama imigrantskih obitelji u potrazi za pripadnošću suspregnutom prijetnjom deportacije, Birds with Skymirrors (2010), odgovor na nestajanje pacifičkih otoka, domovine većine njegovih izvođača, suočenih s devastacijom otoka zbog klimatskih promjena, Tempest: Without a Body (2008) o moći i teroru i nezakonitoj upotrebi državne sile nakon 11. rujna.

Leonard Jakovina rođen je 9. studenoga 1981. u Zagrebu, gdje je 1997. završio Školu za klasični balet. Školovanje je nastavio u Münchenu na Visokoj školi za glazbu i kazalište, na kojoj je diplomirao 2000. Iste godine dobio je angažman u Bavarskom državnom baletu u Münchenu, a 2001. u Državnom baletu Berlin, u kojemu 2003. dobiva status solista velikih uloga.

 

S jednakim je uspjehom interpretirao velik broj uloga klasičnog, neoklasičnog, suvremenog i modernog repertoara, od kojih su neke kreirane upravo za njega, primjerice u Madijinu Don Juanu, Bigonzettijevu Caravaggiu, Mujićevu Out of 99. U svojim je matičnim kazalištima surađivao s najpoznatijim koreografima današnjice te u njihovim baletima ostvario uloge najšireg raspona. Bio je Drosselmeyer u Orašaru, Benno/Rotbart u Labuđem jezeru, Jefferson Hogg u Das Flammende Herz i Hilarion u Giselle u koreografijama Patricea Barta, Plava ptica / Pas de cinq u Trnoružici Rudolfa Nurejeva, Paris/Tibaldo u Romeu i Juliji i Gremin u Onjeginu Johna Cranka, Zatvorski čuvar / Mladić u Manon Kennetha MacMillana, Orion u Sylviji Frederica Ashtona, Princ u Snjeguljici Angelina Preljocaja, Smrt u Peer Gyntu Heinza Spoerlija, Alter ego u Čajkovskome Borisa Eifmana, Don Juan u istoimenom baletu Giorgia Madije, Kralj miševa u Orašaru Vasilija Medvedeva i Jurija Burlake. Plesao je u suvremenim baletnim djelima kao što su Black Cake i Bits and Pieces Hansa van Manena, Svadebka, Simfonija u D-duru, Vergessenes Land Jiříja Kyliana, Dama s kamelijama i Pepeljuga Johna Neumeiera, Aida Nilsa Christieja, Bajadera Patricea Barta, Don Quijote Raya Barre, Händel/Corelli Lucinde Childs, Trnoružica, Pepeljuga, Bajadera Vladimira Malakhova, The Second Detail Williama Forsythea, Variations on a Theme by Haydn Twyle Tharp, Fancy Free i The Concert Jeromea Robbinsa, This Christiana Spucka, Ballet Imperial i Apollo Musagete Georgea Balanchinea, Ein Lindentraum – Mozartov Klavirski koncert u Es-duru, K. 271 i Schumannova Druga simfonija u C-duru te Žar-ptica Uwea Scholza, Park i Noći Angelinea Preljocaja, Out of 99 Lea Mujića, Simfonija tužnih pjesama Ronalda Savkovića, Courting the Invisible Jodie Gates, Bruch: violinski koncert br. 1 Clarka Tippeta, Caravaggio Maura Bigonzettija, Egopoint Nadje Saidakove, Das Sofa Itzika Galilija, Arcangelo Nacha Duata, Ring um den Ring Maurice Béjarta i dr.

 

U zagrebačkom Baletu gostovao je dva puta, nastupivši kao Zlatni idol i Solor u Bajaderi u koreografiji Dinka Bogdanića 2002. i Apolon u premijernoj izvedbi Apolona muzageta u koreografiji Georgea Balanchinea 2003.

 

S minhenškim i berlinskim baletom sudjelovao na mnogim turnejama u Njemačkoj, Švicarskoj, Španjolskoj, Rusiji, Japanu, Kini, Tajlandu, Tajvanu, Indiji i dr. Često je i samostalno gostovao na baletnim gala-koncertima, primjerice Malakhov i prijatelji u Japanu i Poljskoj, Prix de Benois u Moskvi, s Baletom MNT-a iz Skopja kao Romeo, u predstavi Romeo i Julija u koreografiji Staše Zurovca, gostovao je na Ohridskome festivalu te na 58. Pulskom filmskom festivalu.

 

Posljednjih godina bavi se i pedagoškim radom te priprema kolege plesače za različita međunarodna natjecanja i gala-koncerte na europskim baletnim pozornicama (Italija, Njemačka, Francuska, Španjolska).

 

Godine 2003. bio je nominiran za Nagradu hrvatskoga glumišta za iznimno baletno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina, a 2009. Berlinska teatrološka zajednica nominirala ga je za godišnju nagradu kao najperspektivnijeg umjetnika u kategoriji opera/drama/balet. O njegovoj karijeri i postignućima njemačka televizija ZDF snimila je 2010. kratak dokumentarni film pod naslovom Der Tänzer, u sklopu serijala Der Theatermacher.

 

Od prosinca 2014. Leonard Jakovina obnaša funkciju ravnatelja Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.