Novosti / Objavljeno: 6/17/2021

When the Music's Over?!

When the Music's Over?!

TIHOMIR SNITKO 
Vrpolje, kod Slavonskog Broda, 12. 09. 1944. – Split, 13. 06. 2021.
′′Ljudi zahtijevaju slobodu govora kao naknadu za slobodu misli koju rijetko koriste."  
Søren Kierkegaard 

Da, za one koji ga nisu poznavali, rezimiramo prije nego se raspričamo, možda je najbolje reći da je Tihomir bio kazališno “sve i ništa“. Ili, točno kao što mu je to i prezime svagda kazivalo: SNITKO!  

Jest da mu se posljednjih desetak umirovljeničkih godina, osobito zadnjih nekoliko, zdravstveno sve tegobnijih, znalo događati da u čekaonicama medicinskih ustanova bude na pregled pozivan i kao “gospodin Nitko“, pa ipak mu se nikad – što je naposljetku i najvažnije – nije događalo da bude - Nitkov! 

A to uopće nije tako malo. Jer, pored svega drugoga divnoga i krasnoga, uzvišenoga i veličanstvenoga, kazalište je oduvijek bilo i nepregledno poprište umjetničkih veličina i taština. Premda je ove prve i uvažavao i poštovao, i cijeloga života se s njima družio i surađivao, ove druge nisu ga nikad impresionirale. Dapače. 

Osobno je u raznim “karijernim razdobljima“ mogao biti i najobičniji kazališni rekviziter ili dodavač i posprematelj “nevidljivih i nepotrebnih“ scenskih stvari, jednako kao i silno važan ravnatelj drame, a da to njemu suštinski ništa nije ni dodavalo ni oduzimalo. Mnogima je to puno više pa i presudno značilo, no ne i Tihomiru, koji ih je zbog toga prije mogao žaliti nego se tome, zajedno s njima, diviti. 

Ravnodušnost prema uspjehu i neuspjehu, slavi i porazu, aplauzima i zvižducima - premda svi prirodno volimo više prvo od drugoga – za Tihomira je vazda bila ishodišna točka, koju ako nije baštinio od grčko-rimskih stoika ili skeptika, onda ju je zacijelo sobom pro/nosio na način Diogena iz Sinope, kojemu je jednako dobro ili čak raskošno bilo na najvećoj pozornici kao i u vlastitoj bačvi. 

Ukratko, život te baca tamo i onamo, čini privremenim pobjednikom ili gubitnikom, a do tebe je hoćeš li to uzeti tako dramatično važnim ili ćeš ostati krhko i nepokolebljivo svoj i samodostatan. 

Naravno, to u Snitkovom slučaju uopće ne znači ni pretencioznost ni dociranje. Ljudi, prilike, društvo i svi drugi koncentrični krugovi su takvi kakvi jesu, pa kad je već tako, valjda svatko, pa i on, Snitko, ima pravo na neku svoju jezgru ili nekakav primarni integritet i identitet. 

Uostalom, premda je teorijska ishodišta svih “autizama“ i “solipsizama“ poznavao bolje od mnogih “profesionalnih filozofa“, Tihomiru za samokonstituciju uopće nisu trebali ni antički ni predantički uzori. Jer, lako je moguće da je, i bez Nietzschea i bez Ciorana, vlastiti vedri nihilizam usisao već u rodnom Vrpolju i obližnjem Slavonskom Brodu koji je sa 1944. na 1945. “primio“ gotovo 16 tisuća savezničkih bombi i bio pretvoren u “grad smrti i prestrašenih sjena“, pa su svi koji su poput Tihomira to doživjeli i preživjeli već na početku života, mogli slobodno reći da su im kasnije “tekli med i mlijeko“. 

 

Isključimo li dakle primordijalnu zaraženost ratom, a nju nikako ne možemo isključiti ali je zato u ovoj prilici možemo preskočiti, sve su kasnije Tihomirove zaraze bile i vedrije i bezazlenije: glazbom i tehnikom još od djetinjstva, a kazalištem barem od polovice šezdesetih prošloga stoljeća.  

Mladenačke dileme i lutanja između tehnike i muzike Snitko je sa sobom ponio i u Zagreb, dvoumeći se između studija strojarstva i elektrotehnike. No kako su vragovi rocka i jazza u Zagrebu šezdesetih bili još deset puta luđi nego u Slavonskom Brodu i nedalekom Osijeku, stvar se suštinski prelomila već na nekom početnom Devideovom predavanju na kojemu je neuhvatljivi i nedokučivi Vladimir još i više nego o matematici govorio o npr. haiku poeziji. 

Pa kad je već bilo tako, što je bilo prirodnije nego iz labirintskog područja “stroge znanosti“ i moguće akademske karijere odlepršati u sferu “vesele znanosti“, odnosno umjetnosti, u kojoj se i Tihomir od tada na ovamo započeo i nastavio osjećati kao riba u vodi.  

Naime, netom su Davor Rocco, Mladen Škalec, Dragutin Horvat i Tihomir Snitko oformili grupu Hej, i ona počela stjecati prve zagrebačke klupske poklonike, a već su napravljene i prve glazbeno kazališne fuzije vezane uz rad tadašnjeg Studentskog eksperimentalnog kazališta (SEK) koje tada izvodi dvije kultne predstave u režiji Mira Međimorca – Ars longa, vita brevis Johna Ardena (1967) te rock mjuzikl Viet Rock autorice Megan Terry (1968) koji je napisala po narudžbi kazališta La Mamma.  

Na razmeđu kazališne i jazz-rock scene Snitko je u Zagrebu prisutan i kroz cijele sedamdesete, pa ga tako opet susrećemo i u Roccovoj grupi Spektar (koja je nakon nekoliko sezona klupskih nastupa 1974. snimila zapažen album, kasnije u Njemačkoj objavljen kao retro-vinil izdanje pod nazivom Nepoznate boje Spektra), a u međuvremenu ga ima svugdje, i u jazzu i na estradi, i u krugovima oko Boška Petrovića i Drage Diklića, kao i na s(o)vjetskim turnejama s Ditkom Haberl ili Ansamblom Miše Kovača

A onda je, samo u drugom gradu, opet prevladalo kazalište, pa na poziv Marina Carića (tadašnjeg direktora drame netom obnovljenog splitskog HNK) kao zagrebačka pojačanja stižu kostimografkinja Maca Žarak i njezin životni i kazališni partner Tihomir Snitko. 

Stižu da bi i jedno i drugo u splitskom teatru ostali trajno i u njemu kreativno bili prisutni sve do kraja svojih kazališnih karijera i životnog puta. Kako se o tim desetljećima svi ionako možemo informirati na bespućima internetskih stranicama splitskog HNK, to ih ovdje nije potrebno ponavljati ili sabirati. Jer, ona je bila jedna od najistaknutijih hrvatskih kostimografkinja, a on, njena tiha i samozatajna pratnja, bio je jednako tako i nezamjenjivi “pozadinac“ kazališta ili jedan od onih koji voli pridržavati one kreativno i medijski manje vidljive, ali ne i manje važne kazališne stupove, prolazivši u splitskom teatru od 1980. do 2010. sve moguće role: od rekvizitera, ton i video majstora, ravnatelja drame, web realizatora i dizajnera do scenografa.  

U toj, novijoj, scenografskoj ulozi susretali smo ga nakon umirovljenja, kada u režiji Gorana Golovka kreira scenografije za Povišicu Georgesa Pereca, Peer Gynt Henrika Ibsena..., a kad je i to minulo, a Snitku još uvijek nije bilo dosta ni kazališta ni umjetnosti, a ni opserviranja aktualnih društvenih fenomena, mogli smo ga pratiti na internetskom blogu pod naslovom UMJETNOST – (ipak postoji) i facebook profilu kako, praktično do predzadnjeg dana života, malobrojne koji su mu uvijek bili dovoljni, neumorno podsjeća da uvijek ima stvari zbog kojih je bilo vrijedno i za koje uvijek vrijedi živjeti. 
Ili, u prijevodu na njemu najbliži jezik glazbe:  
The music is never over 

V. S.