Kos

Kako se komad Davida Harrowera: „Kos" bliži kraju, tako oba protagonista skidaju sve sa sebe - i ostaju goli koliko samo dva čovjeka mogu biti. Ali nisam rekao potpuno goli. „Kos" je komad koji govori o seksualnoj vezi koja transformira i paralizira. U procesu koji je koliko neizbježan, toliko i bolan, dolazi do izražaja potpuni obrambeni oklop (obrambeni sistem) koji su muškarac i žena pomno gradili tijekom 15 godina koliko se nisu vidjeli.
Gledatelj se nalazi u poziciji da promatra najdublje dubine njihovih duša. Tako nezaštićeni i drhteći, oni su potpuno ranjivi, tako da gledatelj osjeća kako bi trebao pogledati u drugom pravcu. S druge strane kako ne pogledati u njihovom pravcu?
Kazališna / teatralna, kao i emotivna golotinja koja se gledatelju prezentira u „Kosu" je ove godine zaslužna za nagradu Lorens Olivije u Londonu. Time je „Kos" tako „oteo" tu nagradu puno većim dramskim piscima današnjice. Za razliku od mnogih kazališnih komada ove sezone koji dekonstruira svijet s intelektualnim pretencioznostima, „Kos" je teatar koji ima samo najosnovnije elemente: jednog muškarca, jednu ženu, jedno mjesto događanja u sadašnjosti i oči u oči konfrontaciju o događajima koji su davno u prošlosti. Oba karaktera nisu nešto posebno pronicljivi, ali ono što izlazi na površinu kao istina - manje je pitanje činjenice, već više pitanje osjećaja - i ta istina izlazi na vidjelo bez obzira na sve.
„Kos" je sjećanje na nešto - što je po bilo kojoj legalnoj definiciji - seksualno zlostavljanje. Riječ „zlostavljanje" se spominje u komadu i istovremeno je gušeći faktor za oba karaktera, te kao većina riječi koje se upotrebljavaju, neadekvatna.