Predstave / Drama Objavljeno: 21.6.2021.

Kad svijeće dogore

Kad svijeće dogore

Dok se bauk masovne zaraze i straha od bolnog umiranja širi zemaljskom kuglom Marai nas vraća u intimni svijet živih lica i kontraditornih moralnih stavova. Ako je smrt zadana i neizbježna, onda postaju dominantna pitanja odnosa muškarca i žene, prijateljstva i izdajstva, moralnost ubojstva u namjeri i kao kruna: Što je smisao ljudskog života, preživjeti ili doživjeti? Maraieva dramatična introspekcija budi kreativnu strast i neodoljivu potrebu da se dramska lica oplode životnom uvjerljivošću, a publici udahne jedinstveni emotivni doživljaj. Marai preskaće banalnosti i piše o suštini. A povratak suštini je za sve nas pomalo zaboravljena kategorija.

 Dvojica prijatelja nalaze se nakon trideset godina i svojevrsnim verbalnim dvobojem suočavaju se s dugo prešućivanom tajnom njihovog odnosa. Što ih je razdvojilo  i što ih je ponovo spojilo u jednoj burnoj noći, da bi se ponovo rastali, ali ovaj put zauvijek? Da li je to duh mrtve žene koja se pojavljuje prelazeći u njihovu osobnu realnost? Koja je uloga glazbe u njihovim životima, poglavito Chopina? Dvojica ostarjelih muškaraca i tri žene isprepliću  svoje živote, mješaju prošlost sa sadašnjošću dajući priči okvir napetog suspensa. Evocirajući prošlost, skidajući veo po veo s tajanstvenog događaja, koji je turbulentno promijenio njihove živote, prenose dramski sukob u sadašnjost i tražeći razrješenje plešu između osvete i pomirbe. Tražeći svrhu svojih života, jedno epizodno lice će im prigovoriti: Što hoćete? Preživjeli ste. Da li je zaista svrha naših života preživjeti? Na to pitanje Marai daje konkretan odgovor.

A odgovor daje i kreativni tim predstave Kad svijeće dogore. Zaveden i inspiriran, Ivanda slijedi Maraiev put prema središtu tamnih prostora naše psihe. Odriče se efekata teatra vizualnih i fizičkih atrakcija te vodi svoje glumce do dubokih intimnih odnosa u kojem svaka riječ, ponekad šapat, traži uvjerljivost u privatnosti glumčeve osobe. Nazovimo to shvaćanjem Maraievog de profundisa ili pokušajem povratka uvjerljivosti kazališne riječi.

U svom Dnevniku Marai je 5. sijećnja 1989. zapisao posljednju bilješku: Čekam poziv, ne požurujem ga, ali i ne odlažem. Vrijeme je. Nepuna dva mjeseca nakon ove sudbinske najave, gotovo potpuno slijep i prepušten samoći četrdesetgodišnjeg izgnanstva, Sandor Marai, pod sunčanim nebom San Diega, izvršio je samoubojstvo. Veliki mađarski pisac, ovim činom potvrdio je hrabrost i dosljednost opsesijama svojih romana i eseja, izbjegavajući pomodnost dominantne literalne klime. Sudbine njegovih lica su egzistencijalno dramatične, krajnje senzibilne i duboko introspektivne. U domovini pomalo zaboravljen, u svijetu otkriven tek u dvadeset prvom stoljeću, danas je jedan od najznačajnijih pisaca našeg vremena.

  Branko Ivanda