Predstave / Drama Objavljeno: 21.6.2021.

Smij i suze starega Splita

Smij i suze starega Splita

S puno ljubavi i nimalo uljepšavanja, marljivo pero Ivana Kovačića na nekoliko tisuća stranica otrglo je zaboravu Split s početka 20. stoljeća. U nizu proznih crtica ostavilo nam je autentično svjedočanstvo o vremenu i ljudima koji su živjeli stvarnost potpuno drugačiju od naše. Ne zato što su bili siromašni, neuki i tehnološki nerazvijeniji od nas danas, već stoga što su živjeli stvarnost s načelom. 
Scenska adaptacija ove motivima izdašne proze na “Judinoj ledini“ - kako Tonči Petrasov Marović naziva mitski Sustipan, groblje na kojem je i stvarno i metaforički pokopan stari Split - nizom naturalističkih vinjeta oživljuje tu stvarnost kao daleki odjek davnoga djetinjstva, kao bolno sjećanje i sjetnu ljepotu. Kroz obredne “smij i suze“ sudionika, koji su svoje duše utkali u zrak, zemlju, kamen i more ovoga našeg grada, neminovno se pitamo po kojim to načelima živimo danas?
Predstava Smij i suze starega Splita prilika je da zastanemo, sjetimo se i krenemo dalje sa sviješću da načela tih ljudi nisu bila puka ispraznost, već način opstanka i njegovanja kulturnog i urbanog identiteta čijem urušavanju svjedočimo.
Specifičan mediteranski vremensko-prostorni kontinuum, Golovko vrlo promišljeno tematizira iz vrlo različitih kutova, postavljajući cijele lepeze civilizacijski bitnih pitanja. Ponekad to radi s panoramski duhovitim odmakom kao u Boccacciovom Dekameronu (2006. na 52. splitskom ljetu) ili u De Filippovoj Velikoj magiji (HNK Split, 2008), a još češće, zagledan u dojučerašnju koloritom prebogatu lokalnu zbilju iz koje oživljavaju likovi i teme Marka Uvodića (2005. u GKM-u Split, 2007. na 53. splitskom ljetu), ili, kao sada, s nepravom zanemarenog Ivka Kovačića.

I stari Split, i njegov tankoćutni kroničar Ivan Kovačić, s neshvatljivom su lakoćom zanemareni, čak izbrisani iz naše memorije. Zato će nas Smij i suze starega Splita u režiji Gorana Golovka prisiliti da zastanemo i zamislimo se kakav je to opstanak za kojim trčimo bježeći od vlastite jučerašnjice.