„Kostim koji nije funkcionalan nije kostim“ – jednostavnom, ali snažnom rečenicom Amna Kunovac Zekić sažima svoju filozofiju kostimografije. U praizvedbi opere Dioklecijan, ova nagrađivana kostimografkinja suočila se s izazovom oblikovanja kompleksnog povijesnog svijeta bez prethodnih izvedbenih referenci. Balansirajući vjernost rimskom dobu s emocionalnom dubinom likova, Kunovac Zekić stvorila je bogat vizualni sloj predstave kroz pažljiv odabir tkanina, boja i tekstura.
Opera Dioklecijan smještena je u razdoblje Rimskog Carstva, ali pratimo i intimnu obiteljsku priču te političke intrige. Kako pristupate balansiranju autentičnosti povijesnih kostima i izražajnosti likova na sceni?
Ova kompleksna, povijesna priča, značaj ovog djela nikada izvedenog, moje poštovanje i očaranost likom i djelom g. Ive Tijardovića, učinili su da pristupim ovom zadatku vrlo obazrivo, s punim uvažavanjem epohe i podneblja u kojima se radnja odvija. Međutim, to je bio samo okvir u kojem sam pokušala oslikati sve te zaista životne i realne karaktere, njihove uloge u tom društvu, njihove raznolike osobnosti. Kada vam epoha ne ostavlja mnogo slobode za eksperimente u formi, kao što je to u slučaju ove predstave, tu su boje, teksture, detalji, naravno i šminka i frizura.
Tkanina je, kako ste spomenuli u jednom intervjuu, za vas ljubav i inspiracija. Koje ste materijale i teksture odabrali za ovu produkciju, i kako oni pridonose atmosferi i karakterizaciji likova?
Trudila sam se da odabrane tkanine budu približne tkaninama koje su se koristile u tom vremenu jer osim što je to najlakši način da se radnja predstave smjesti tu gdje treba, takav odabir pomaže i izvođaču da se odmah uživi u taj svijet, svoju ulogu, kroz dodir i težinu tkanine ali i izgled, vanjski efekt. Posebno u ovakvim predstavama, gdje skoro uvijek ima jako mnogo ljudi na sceni, tkanina je jako važna, rekla bih prvo što se vidi kada se otvore kulise, ta njena boja, tekstura, impresija... Tkanina nam priča i o društvenom statusu, a boja je nešto što je u rimsko doba pravilo veliku distinkciju između bogatih i siromašnih. Nastojala sam biti precizna i u tome. Koristili smo dosta pamuka, lana, svile, naravno i nekih tkanina koje imitiraju svilu. Jedina mala ostupanja od rimskog kolorita su u slučajevima kada nam je simbolika i likovnost scene to zahtijevala.
S obzirom na to da Dioklecijan nikad nije u cijelosti izveden, koliko Vam je bilo izazovno raditi na kostimima?
To mi je bilo u isto vrijeme i lako i teško. Teško jer sam smatrala da je ispravno, i predstavljalo je određenu odgovornost, da se za ovu praizvedbu poštuje izvorna zamisao tvoraca ove opere. U isto vrijeme, rasterećena od referenci, imala sam slobodu da bez namjernog ili nenamjernog utjecaja tih mogućih prethodnih izvođenja, stvorim likovnost koja je moja. Cijela predstava je za mene bila izazov, što zbog moje prve suradnje s HNK Split, što zbog složenosti i veličine predstave. Dvadesetak solista koji iz slike u sliku mijenjaju kostime, različiti vojni i civilni kostimi za brojne ljude u zboru, balet koji ima šest različitih točaka, velike ceremonijalne scene, sve je to tražilo istraživanje, dobru pripremu i na kraju organizaciju posla da bi se sve stiglo realizirati.
Kostimi u operi često moraju istovremeno pratiti pokret izvođača i služiti vokalnoj izvedbi. Kako usklađujete estetske i tehničke zahtjeve, posebno u monumentalnoj predstavi poput ove?
S obzirom na to da moja karijera počiva uglavnom na baletnim kostimografijama, a kostimografijom se bavim od 1998. godine, usklađivanje kostima s pokretom izvođača je nešto što je utkano već u neku moju prvu viziju kostima, o tome i ne razmišljam, to se podrazumijeva. Kostim koji nije potpuno funkcionalan za to za što je namijenjen, nije kostim. Uvijek se trudim, osim toga, voditi računa o težinama tkanine, sastavu, kroju, jednostavnosti oblačenja, održavanju kostima za sve sljedeće izvedbe, onoliko koliko je to moguće, a da se ne pokvari impresija samog kostima. Naravno neki sitni kompromisi se u teatru uvijek moraju praviti i s moje strane, ali i sa strane izvođača. Pronalazak rješenja kojim će svi uključeni u kreaciju predstave biti zadovoljni, za mene je kostimografski imperativ.
Za kraj, postoji li neki kostim koji za vas ima posebno simbolično značenje u predstavi?
Simboliku sam za početak utkala u odabir posebnog kolorita za svaku od devet slika ove opere, od kojih se skoro svaka događa u nekom vremenskom skoku i od kojih se mnoge odvijaju u drugom geografskom području. Svaka slika ima svoju posebnu dramu, posebne emocije i to sam pokušala dočarati odabranim koloritom. Predstava kreće od vedrine i svjetlosti do mraka i težine na kraju. Sve to ima svoje razloge. Unutar toga, svaki solistički kostim ima opet svoj razvoj u skladu s protokom vremena, promjenama okolnosti i osobnim emocionalnim i psihičkim statusima. Rekla bih, simbolika je protkana kroz sve.
Amna Kunovac Zekić završila je Akademiju likovnih umjetnosti, Odsjek za produkt dizajn u Sarajevu. Osvojila je brojne nagrade i priznanja za svoja profesionalna postignuća. Osim što redovito potpisuje kostimografije za kazališne predstave, uspješno djeluje i kao modna dizajnerica.