Marulić je Juditu, svoje najpoznatije djelo na hrvatskome jeziku, dovršio kao pedesetogodišnjak 22. travnja 1501., to jest "od rojenja Isukarstova u puti godišće parvo nako(n) tisuća i pet sat, na dvadeset i dva dni miseca aprila, u Splitu gradu." Velikim potezom vještog stvaratelja, Marulić je prepjevao poznatu biblijsku priču te tako razbudio nadu i odagnao strah pučana od navale Osmanlija. Osim što je ep pisan na hrvatskom jeziku, njegovu progresivnost u promišljanju publike kojoj se obraća potvrđuje hrabra odluka da čitavo djelo shvati i predstavi kao alegoriju. Srednjovjekovni čakavski hrvatski jezik u ambijentu crkvice sv. Jere na Marjanu ostvaruje svoju puninu, a pustinjački element pruža i špilja poznata kao oratorij sv. Cirijaka. 

U hrabroj interakciji s publikom, Katarina Romac dojmljivo je iznjedrila emociju straha od koje započinje postupno ovladavanje vlastitim mislima i osluškivanje Božjega nauma kojemu se ne može umaći. I premda teško prohodni u razumijevanju, dvanaesterci koje s poštovanjem i udivljenjem izgovara, u njezinoj izvedbi upravo postaju i krepki i jasni, s razlogom teški jer dočaravaju tešku situaciju koju opisuju i iz koje su ponikli. Monotonija dvostruke rime, u sredini i na kraju distiha, kao da na neki način označava dugo i jednolično trajanje nevolje: život teče sporo, jadi se ponavljaju, nade kao da se gube, ali egzistencija se produljuje zahvaljujući jedino golemoj snazi naroda i urođenoj čovjekovoj želji da se u borbi za opstanak održi. (Vesna Aralica za Kazalište.hr)