Zapisi don Branka Sbutege nisu puki dokument vremena, nego zapisi srca. Pa premda ti zapisi nisu dramski tekstovi, nego novinske kolumne, eseji i priče, ipak je svaki od njih, sam za sebe, drama. Drama čovjeka koji duboko proživljava (ne)vrijeme u kojem se zatekao. Zato te riječi pozivaju da ih se izgovori i izgovara uvijek nanovo i da ih se utiskuje u živo ljudsko srce. Teatar otvara svoj prostor da u svojevrsnoj scenskoj meditaciji progovori riječi ovoga Bokelja, povjesničara umjetnosti, intelektualca, a nadasve župnika Svetog Stasije u Dobroti, posljednjeg katoličkog svećenika iz Prčnja.

U NEZABORAV SRCA

Valjda bi bilo normalno, na kraju, ili pri samom kraju ovog posla kojeg se uhvatih, moći spojiti i napisati „dvije riječi” i odgovoriti sebi i drugima, što sam to radio i čemu sve to. No ja, ipak, kao da ne znam... Don Branka Sbutegu, nažalost, nisam imao sreću upoznati. Odslušao sam i odgledao nekoliko njegovih televizijskih intervjua, brojne novinske pročitao, kao i eseje i kolumne koje je pisao za razne novine. No, znam da čovjek nije samo ono što napiše i izgovori, već i ono što odšuti, odgleda, odboli, odplače, odsmije... a u don Brankovom slučaju i ono što odsvira i skuha... Kažu, mnoštvo je detalja u kojima je vrijedilo upoznati ga i prepoznati. Nažalost sigurno je jedno, više neću imati prilike odslušati „njegova” Brahmsa i kušati njegovu sarmu punjenu lignjama... No, čitati mogu, i govoriti... Njegove zapise uvijek sam doživljavao kao štivo koje se ne čita u sebi, za sebe, pa se negdje ostavi i pohrani u zaborav, već ih se čita na glas, u društvu, za sebe i druge, pa se o njima razgovara, pa se zbog njih ne spava, pa ih se pohranjuje u nezaborav srca.

Odgovarati na pitanje, zašto i kako to don Branko Sbutega na sceni, značilo bi baviti se procesom i „tehnologijom” kazališta, a najbolji odgovor na to pitanje napisao je sâm don Branko u jednoj svojoj kolumni „Nikad se u kamen ili papir ne uspije utisnuti koliko u živo ljudsko srce”. Ova predstava, ili kako vam drago, željela bi baš to. Te riječi utisnuti u živo ljudsko srce. A sve one su zapravo „zapisi jedne druge istine života koja je mnogo trajnija od svakog našeg užasa”. - Trpimir Jurkić