Predstave / Drama Objavljeno: 10/1/2021

Usidrene

Usidrene

Usidrene – između divlje otočke ljepote i surovosti života njezinih žitelja
Postavljajući Usidrene Elvisa Bošnjaka, HNK Split će postati prvo kazalište koje je praizvelo sva djela njegove Dalmatinske trilogije. Nakon Nosi nas rijeka (2002) i Kašete brokava (2015), obje u režiji Nenni Delmestre, s Usidrenima će se redateljski okušati Anastasija Jankovska postavljajući ih kao koprodukciju sa zagrebačkim dramskim kazalištem “Gavella” te zadarskim HNK. Razlozi posezanja za ovim Bošnjakovim komadom najbolje su opisani prigodom dodjeljivanja Nagrade Marin Držić za 2017. godinu:
“Osama kao otočka sudbina usidrila je živote generacija, prije svega žena osuđenih na vječna čekanja muškaraca koji napuštaju škoje odlazeći na more, u pečalbu, vraćajući se tek provesti sa njima svoje zadnje dane, poput starog 'Amerikana' Antonia koji je davno dogovorno oženio mladu djevojku i ostavio je s djecom. Smještajući ih, prije svega dijalektalnim govorom, u jedan srednjedalmatinski, no istovremeno i bilo koji otok, Usidrene donose čitav dijapazon različitih, kompleksnih odnosa, snažno portretirane likove, posebice ženske, među kojima se izdvaja glavni lik Jakovice, koju je život u maloj patrijahalnoj sredini ogrubio i osušio od svake emocije. Tekst je prožet nekom iskonskom, divljom otočkom ljepotom, no istovremeno i surovošću života njezinih žitelja čija su sidra nepovratno zapela na njegovome morskom dnu.“

 

Jedan otok i jedna žena… 

Smatram da svaki pisac ima neko svoje poslanje, neku sudbinu koju treba realizirati. Kod mene se u jednom trenutku pojavila potreba da kao pisac vratim dug materi Dalmaciji. Zato sam znao da ću, nakon drama Nosi nas rijeka i Kašeta brokava, napisati tekst o otoku. Čekao sam dugo da napišem taj tekst, jer ga se ne može pisati iz glave već ga treba pisati srcem. Mi, u našim urbanim životima, često nismo svjesni sudbine otoka. Doživljavamo ih kao mjesto relaksacije i odmora, možda kao mjesto na kojemu ćemo uživati u mirovini. No, ono što je još jako živo, a možda nas upravo napušta, tisućljetna je sudbina otoka kao mjesta neizmjerne patnje koje su tamošnji ljudi proživjeli. Ta patnja nas je svih, i u Zagori i na otocima, izgradila. Birajući u moru mogućih tema o otoku izabrao sam to epsko čekanje koje se događalo pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća; vrijeme u kojem su se muškarci, muževi i očevi koji su otišli u prekomorske zemlje prije Drugog svjetskog rata, vraćali doma nakon trideset, pa i četrdeset godina. Sve te žene - koje tako dugo nisu vidjele svoje muževe i s djecom koja u nekim slučajevima vlastite očeve nisu vidjela nikad - otvarale su im vrata. U središtu moje drame jedna je žena koja učini drugačije. Ona odbija tek tako pustiti muža povratnika natrag u svoj život. 

Elvis Bošnjak 

Tagovi: Usidrene 31. Marulićevi dani