Predstave / Drama Objavljeno: 3/29/2022

Ja sam ona koja nisam

Ja sam ona koja nisam

 

"Ovaj komad objedinjuje tri jednočinke kojima su narativne linije, motivi pa i zapleti povezani glavnim ženskim likovima. Oni su pokretači radnje i naša redateljsko-dramaturška inspiracija. Drame su strukturno i žanrovski formalno-dramaturški odvojene cjeline, no ipak su povezane upravo ženskim likovima. One, žene koje nisu, imaju slobodu čak šetati komadima svojih supatnica.
Prva je Hrvatska Lolita, druga Porno film, a treća Žena djevojčica.
Predstava progovara o trima generacijama žena: u prvome dijelu o mladoj ženi na pragu života opterećenoj obiteljskim nasljeđem, u drugome o zreloj osobi (koju otjelovljuju čak tri žene u jednoj) u poslovnom, umjetničkom okruženju i treću ženu pronalazimo u dobi od 65 godina u trenutku rekapitulacije vlastitoga života i bijega u glazbu koja donosi mir.
Svaka od tih žena ima svoj problem, svoju priču, svoj način borbe sa životom, prokazujući okruženje u kojem žive kao i dalje dominantno muško društvo. Krhotine tih života stvaraju mozaik ove predstave.
No ni muški protagonisti ne prolaze olako. Njima je ostavljen izbor: svojim izborom ili odustaju od vlastite savjesti koja umjesto posljednje instance postaje tek polaznom ili biraju biti monstrumi. A mahom biraju to drugo. Oni su dio licemjerne zajednice kojoj pripadaju, u kojoj egzistiraju po uvriježenoj uvrnutoj logici stvari, onoj na čija su nepisana pravila usmjereni, navikli da se ljudska priroda izobličuje kad se nađe u raskoraku savjest i gubitak. Utopiju kojoj bi se trebali utjecati zamjenjuje novac, nedostatak ljubavi ili pak narcisoidna sebeljubivost.
Humorom osjenčane situacije i duhoviti dijalozi prepoznatljivi svakomu, gotovo tipski, otvaraju i s lakoćom i fluidnošću donose velike, opće teme koje proizlaze iz same radnje. Pojedinačne sudbine koje unatoč humornim, ironijskim intervencijama skrivaju osobne tragedije, postaju jasnim odrazima globalnih problema i stvaraju sliku svijeta u kojemu živimo, gdje se otvaraju i drugi vječni motivi naše sadašnjosti poput korupcije, kriminala, licemjerja, poslušnosti i karijerizma unutar društveno-političkog konteksta.
Kao u tekstovima Schwaba, jezik kojim se naš pisac koristi samo je prividno lokalni. Sve što gledate na pozornici može se događati u Kalabriji, u nekoj američkoj provinciji, u Rusiji, na periferiji u Engleskoj ili jednostavno tako kako se to događa ovdje, na Balkanu. Mikrokozmos Matišića bez zadrške prepoznajemo kao svijet u kojem živimo.
Smatram važnim istaknuti da naše žene koje nisu nipošto nisu žrtve – bilo bi to prejednostavno, previše plošno i pamfletsko tumačenje autorovih intencija. One, istina, stradaju shrvane okolnostima, no uspješno razotkrivaju društvo i istinu, a pokazuju i snagu: one se, svaka na svoj način, uspijevaju izboriti za sebe ili pak od toga svjesno odustaju upirući prstom u gnojne rane društva koje ih je na to natjeralo. 
I na kraju, posebno je inspirativno u dramaturškom prosedeu poigravanje i detektiranje što je stvarnost, a što fikcija, gdje je istina i gdje je laž. Miješanje vremena, mjesta zbivanja i percepcija stvarnosti različitih likova otvaraju prostor koji se odriče realizma tražeći u pukotinama dramskog pisma unutarnje svjetove naših junakinja koji mogu pobijediti svaki realitet. „Inercije realizma” ostaju izvan scene, negdje na ulicama gdje imaju veću snagu od fikcije, a mi se utječemo sublimiranju svjetova koje samo teatar dopušta svojom magijom. Pozornica postaje poprište obračuna stvarnosti i mašte, mjesto susreta živih i mrtvih.  
Humor ove predstave namjerno luta žanrovski od komedije, crnohumornih i grotesknih elemenata sve do tragikomedije čak i melodrame. Neobveznost prema očekivanom, neočekivane i brze izmjene elemenata pojedinih žanrova dopuštaju nam provokativnu kontaminaciju očekivanih raspleta. Tim se oruđem podcrtavaju karakteri, ogoljuju mentaliteti. Izaziva smijeh kojim se rugamo sebi samima gledajući pred sobom tu jadnu procesiju likova koja prolazi kalvariju koja se zove život. Iako žene i dalje plaćaju najvišu cijenu. Na kraju na sceni ostaju tek ljudi – njihova tuga."
Željka Udovičić Pleština, dramaturginja

 

 

Tagovi: Ja sam ona koja nisam 32 MD