Nagrada za suvremeni dramski tekst: Ivor Martinić „Bilo bi šteta da biljke krepaju“
Na suvremen način, gotovo lirski, govori o paru zarobljenom u trenutku iz kojeg ne može izaći. Kroz izraženu samorefleksiju progovara o odnosu dvoje ljudi, sežući do arhetipske emocije ljubavi. U isto vrijeme dotičući se dubokih emocija, ali i svakodnevnih obveza koje donosi zajednički život, tekst donosi slojevitost i dramatičnost svih razina koje odnos između dvoje ljudi stvara u protoku vremena. Do zadnjega ostavlja gledatelje s pitanjem o konačnoj sudbini dvoje, u tome trenutku, bivših ljubavnika.
Nagrada za dramaturgiju predstave: Patrik Gregurec i Karla Leko, predstava „Maske“
Predstavu karakterizira uspješno provedena dramaturgija koja dramsku radnju prikazuje kroz spoj edukativnog i povijesnog materijala i dramskih predložaka. Istovremeno otvara nova pitanja o povijesti kazališta. Na zanimljiv način progovara o raznim oblicima glumačkog korištenja maski i dramskog izričaja uopće. Predstava približava publici mnoštvo različitih razdoblja kazališnog izraza i daje na izrazito spečifičan i duhovit način presjek glumačkog poziva.
Nagrada za dramatizaciju / adaptaciju
Nagrada za režiju
Ivan Plazibat „Slučaj vlastite pogibelji“
Otvarajući svu potentnost slojeva romana Kristijana Novaka, Ivan Plazibat na sceni stvara posebnu atmosferu, nalik oživljenoj noćnoj mori – onome što mislimo da se događa „nekom drugom“. U svojoj dramatizaciji pokazuje visoki stupanj estetske vrijednosti u prikazivanju kulture nasilja i ukazivanju na tragične propuste sistema u cjelini. Na ovaj način svjedočimo najtragičnijem „ovdje i sada“, jer trenutak u vremenu radnje je sadašnji, a mjesto je naše. I Vaše. Ova bolna činjenica, kroz sudbinu malih ljudi u neravnopravnoj borbi sa sveobuhvatnim zlom, vještim dramaturško – redateljskim sredstvima transportirana je u izvrstan pozorišni doživljaj. Narativ je složen, prepliću se prošlost i sadašnjost, opipljiv realizam i plodovi imaginacije.
Plazibatov scenski jezik karakterizira scenska maštovitost, istinski talenat i delikatna scensko-poetska osjećajnost. Redatelj maksimalno iskorištava pozorišni prostor, vješto se poigravajući sa planovima, dajući nam gotovo filmičnu perspektivu doživljaja. Specifični autorski opus, način povezivanja scenskih elemenata, te precizni, minuciozni redateljski jezik donose nam jedinstveno gledateljsko iskustvo.
Maruli za glumačko ostvarenje
Nina Violić u predstavi „Zbilja“ izuzetno snažno, fino obojeno ironijom, poigravajući se glasom, pokretom i mimikom, od komičnih do karikaturalnih valera, gradi svoju glumačku izvedbu. Kroz repetitivne, robotizirane, gotovo mehaničke radnje, duhovitost i začudnost podjednako crpi i iz fizičkog i tekstualnog. Ona sugestivnim, niveliranim i strogo kontroliranim transformacijama izražava složenost bića umjetnika, ali i čovjeka ograničenog vlastitim nametnutim obrascima ponašanja, u koje upada svojevoljno i kojima se ne opire. Glumica posebne dramske i fizičke ekspresije zahvaljujući suštinskom talentu koji dolazi iz nutrine bića, uspijeva na sceni utjeloviti rediteljsku zamisao.
Ljubomir Kerekeš u predstavi „Slučaj vlastite pogibelji“ vještom, karakternom i uvjerljivom igrom, čija tragičnost pogađa svaki dio gledateljevog bića, gradi lik Jape. Detaljno psihološki razrađeno, a opet poetski delikatno, prikazujući ambise u njegovoj duši, Japa postaje utjelovljenje univerzalne figure očinske patnje, ali i hrabrosti da se s njom suoči i pokuša da je prevlada. Kerekešovu emociju sa svim amplituama i transformacijama i svu kompleksnost lika koji tumači, pratimo identificirajući se i suosjećajući s njim. Bez persiflaže i prenaglašenosti u igri, on nas suptilno uvlači u svoj svijet iskonske boli i dovodeći nas do katarze.
Nagrada za umjetničko ostvarenje – „Simfonije / Turpituda“
Rajna Racz je ušla u težak zadatak spajanja dviju ličnosti moderne literature kroz njihova pisma, pjesme i korespodenciju te uspostavila izuzetno zanimljiv dramaturški izričaj u kojem se pokazuje ne samo odnos na ljevici početkom dvadesetog stoljeća već i sudbina naroda i društva u turobnim vremenima preko salonske ljevice preko drugog svjetskog rata. Jednostavnim izričajem Rajna Racz demistificira mitove književnih veličina jednog doba i prikazuje njihovu nemoć pred nadolazećim užasom rata. Svi elementi predstave (originalna glazba, pokret, scenografija, kostimografija i dizajn svijetla) zajedno sa korištenjem ambijenta in situ lokacije doprinose cjelokupnom doživljaju i progovaraju o vremenu i književnosti drugog svjetskog rata ali i o recidivima tog vremena čije se posljedice i danas osjećaju.
Žiri „Slobodne Dalmacije“ u sastavu: Diana Čatipović, Ante Šimić, Franka Smoljo, Bernard Štević i Mila Nadrljanski Roguljić nagradu za glumačko ostvarenje dodijelio je glumici Nives Ivanković za kreaciju u predstavi „Crvena voda“. Obrazloženje:
Nives Ivanković u ulozi majke pokazala je sve faze žalovanja zbog nestanka djeteta kroz neprihvaćanje surove realnosti preko ljutnje do tuge i prihvaćanja. Nada u dobar ishod držala je grč lica i tijela kroz suzdržane kretnje i dinamiku glasa. Tako izgleda nepatvorena patnja. Povjerovali smo. Kratke, stilizirane trenutke nekontroliranog bola dala je ekspresivnim krikom i autentičnim pokretima na granici gdje se Tanatos dodiruje s Erosom. Dojmljivo je prenijela povezanost sa sinom kroz fiksiranje pogleda prema vjeri u njegovim očima. Nastavničkim govorom lika pomiješanim s tonom maloga mista razumljivo je pročitala rečenicu dramskoga teksta.Kroz vidljivo otpuštanje grča na kraju je donijela je blaženi mir na scenu da je publika odahnula.
Publika 34. Marulićevih dana najvišu prosječnu ocjenu od 4,89 dala je predstavi „Maske“.